Što nas čini zdravim i srećnim dok prolazimo kroz život? Da sada ulažete u svoju buduću bolju verziju, u šta biste uložili svoje vrijeme i energiju?
|
|
U nedavnom istraživanju ispitanike su pitali što su im najvažniji životni ciljevi i preko 80% ispitanika izjavilo je da je jedan od njihovih najvećih životnih ciljeva obogatiti se. Drugih 50% tih istih mladih odraslih osoba tvrdi da im je jedan od najvećih životnih ciljeva da postanu poznati.
|
Stalno nam govore da se bacimo na posao, da se više trudimo kako bismo više postigli. Stekli smo utisak da su to stvari kojima moramo težiti kako bismo živjeli dobrim životima. Slike cjelokupnih života, izbora na koje se ljudi odluče i kakvima se ti izbori za njih pokažu gotovo je nemoguće dobiti. Većinu toga što nam je poznato o ljudskom životu saznali smo tražeći od ljudi da se prisjete prošlosti i, kao što već znamo, sjećanja nisu pretjerano pouzadana. Puno toga što nam se dogodi tokom života jednostavno zaboravimo, a nekada naša sjećanja postanu strašno kreativna.
Ali što kad bismo mogli gledati cijele naše živote kako se postepeno razvijaju? Što kad bismo mogli proučavati ljude od tinejdžerske dobi sve do starosti kako bismo vidjeli šta ljude uistinu čini sretnima i zdravima?
Mi smo to i učinili. Harvardsko istraživanje o razvoju mladih možda je i najduže istraživanje o odraslosti ikada sprovedeno. Punih 75 godina pratili smo živote 724 muškarca, godinu za godinu ispitivali smo ih o karijeri, porodičnom životu, zdravlju, i to smo ih ispitivali cijelo vrijeme ne znajući kako će se njihove životne priče završiti.
Istraživanja poput ovoga izuzetno su rijetka. Gotovo svi projekti ove vrste raspadnu se unutar deset godina jer previše ispitanika odustane od učestovanja u istraživanju, ili izvori financiranja istraživanja presuše, ili istraživači nađu drugu zanimaciju ili umru i niko ne nastavi njihov posao. No, kombinacijom sreće i upornosti nekoliko generacija istraživača ovo je istraživanje preživjelo. Otprilike 60 od naša originalna 724 muškarca još je uvijek živo, još uvijek učestvuju u istraživanju, a većina njih u devedesetim je godinama. Sada počinjemo istraživati više od 2 000 djece ovih muškaraca. Ja sam četvrti rukovodilac ovog istraživanja.
Od 1938. pratili smo živote dvije grupe muškaraca. Prva se grupa uključila u istraživanje kada su bili na drugoj godini studija na Harvardu. Svi su završili fakultet tokom Drugog svjetskog rata, a zatim je većina otišla u rat. Druga grupa čije smo živote pratili bila je grupa dječaka iz najsiromašnijih dijelova Bostona. Bili su to dječaci koji su namjerno izabrani za istraživanje jer su dolazili iz najproblematičnijih i najuskraćenijih porodica u Bostonu 1930-ih godina. Većina je živjela kao podstanari, a mnogi bez tople i hladne vode...
Ali što kad bismo mogli gledati cijele naše živote kako se postepeno razvijaju? Što kad bismo mogli proučavati ljude od tinejdžerske dobi sve do starosti kako bismo vidjeli šta ljude uistinu čini sretnima i zdravima?
Mi smo to i učinili. Harvardsko istraživanje o razvoju mladih možda je i najduže istraživanje o odraslosti ikada sprovedeno. Punih 75 godina pratili smo živote 724 muškarca, godinu za godinu ispitivali smo ih o karijeri, porodičnom životu, zdravlju, i to smo ih ispitivali cijelo vrijeme ne znajući kako će se njihove životne priče završiti.
Istraživanja poput ovoga izuzetno su rijetka. Gotovo svi projekti ove vrste raspadnu se unutar deset godina jer previše ispitanika odustane od učestovanja u istraživanju, ili izvori financiranja istraživanja presuše, ili istraživači nađu drugu zanimaciju ili umru i niko ne nastavi njihov posao. No, kombinacijom sreće i upornosti nekoliko generacija istraživača ovo je istraživanje preživjelo. Otprilike 60 od naša originalna 724 muškarca još je uvijek živo, još uvijek učestvuju u istraživanju, a većina njih u devedesetim je godinama. Sada počinjemo istraživati više od 2 000 djece ovih muškaraca. Ja sam četvrti rukovodilac ovog istraživanja.
Od 1938. pratili smo živote dvije grupe muškaraca. Prva se grupa uključila u istraživanje kada su bili na drugoj godini studija na Harvardu. Svi su završili fakultet tokom Drugog svjetskog rata, a zatim je većina otišla u rat. Druga grupa čije smo živote pratili bila je grupa dječaka iz najsiromašnijih dijelova Bostona. Bili su to dječaci koji su namjerno izabrani za istraživanje jer su dolazili iz najproblematičnijih i najuskraćenijih porodica u Bostonu 1930-ih godina. Većina je živjela kao podstanari, a mnogi bez tople i hladne vode...
Što smo naučili? Što smo naučili iz desetaka hiljada stranica podataka koje smo prikupili o ovim životima? Nismo ništa naučili o bogatstvu, slavi i napornom radu. Najjasnija poruka koju smo izvukli iz ovog 75-ogodišnjeg istraživanja jest: Dobri odnosi čine nas srećnijima i zdravijima. Tačka.
|
Naučili smo tri velike stvari o odnosima. Prva - društvene veze zaista su dobre za nas, a usamljenost nas ubija. Ljudi koji su društveno povezaniji s porodicom, prijateljima i zajednicom sretniji su, fizički zdraviji i duže žive od ljudi koju su manje dobro povezani. Usamljenost je toksična.
|
|
Ljudi koji su izolovaniji nego što bi htjeli biti manje su srećni, kvalitet zdravlja opada im ranije tokom srednjih godina, funkcije mozga ranije opadaju te žive kraće nego ljudi koji nisu usamljeni. Rastužuje činjenica da svaki peti Amerikanac tvrdi da je usamljen.
Znamo da možemo biti usamljeni i u gomili ljudi, a možemo biti usamljeni i u braku. Stoga je druga velika stvar koju smo naučili ta da nije bitan samo broj prijatelja koje imamo, a ni to jeste li u ozbiljnoj vezi, već je bitan kvalitet tih bliskih odnosa. Život u središtu konflikta loš je po zdravlje. Npr. visokokonfliktni brakovi bez previše ljubavi jako su loši po naše zdravlje, možda čak i gori od razvoda. Život u dobrim, toplim odnosima služi kao zaštitni faktor.
Kad smo naše ispitanike dopratili sve do njihovih 80-ih godina, odlučili smo prisjetiti se njihove srednje dobi da vidimo možemo li predvidjeti ko će izrasti u sretnog, zdravog osamdesetogodišnjaka, a ko neće. Kad smo skupili sve što smo znali o njima u 50. godini, nije njihov nivo holesterola u toj dobi bilo to što nam je pomoglo da predvidimo kako će ostariti, već njihovo zadovoljstvo odnosima koje imaju. Oni koji su bili najzadovoljniji svojim vezama u 50. godini bili su najzdraviji s 80 godina. Dobre, bliske veze štite nas od nekih teškoća koje uzrokuje starenje.
Treća velika stvar koju smo naučili o odnosima i zdravlju jest: dobri odnosi ne štite samo naša tijela već i naše umove. Veza u kojoj vlada sigurna privrženost drugoj osobi u osamdesetim godinama djeluje kao zaštitni faktor. Osobama koje su u vezama u kojima znaju da mogu računati na drugu osobu u teškoćama pamćenje duže ostaje netaknuto. Osobe u vezama u kojima se osjećaju kao da ne mogu računati na drugu osobu pate od ranijeg gubitka pamćenja. Te dobre veze ne moraju uvijek biti takve. Neki od 80-ogodišnjih parova svađali su se iz dana u dan, ali sve dok su imali osjećaj da zaista mogu računati jedno na drugo kad zagusti, te svađe nisu negativno uticale na njihovo pamćenje.
Ova poruka da su dobre bliske veze dobre za naše zdravlje i blagostanje mudrost je stara kao i sam svijet. Zašto je to tako teško postići, a tako lako ignorisati? Mi smo samo ljudi. Htjeli bismo brzo rješenje, nešto što će naše živote poboljšati i pomoći nam da takvi i ostanu. Veze su burne i komplikovane, a sav trud koji ulažemo u brigu za porodicu i prijatelje nije ni seksi, a ni glamurozan. Cjeloživotan je, nema mu kraja. Naši ispitanici koji su bili najsretniji kad su otišli u penziju bili su oni koji su radili na tome da kolege zamijene novim prijateljima. Baš poput generacije Y u tom nedavnom istraživanju mnogi naši ispitanici su kao mladi ljudi zaista vjerovali da je slava, bogatstvo i veliki uspjeh to što im je potrebno za dobar život, ali tokom ovih 75 godina naše je istraživanje pokazalo da su najbolje prošli upravo oni koji su najviše ulagali u odnose s porodicom, prijateljima i zajednicom.
Što to znači za vas? Recimo da vam je sad 25 g., ili 40 ili 60. Kako bi ulaganje u odnose uopšte trebalo da izgleda?
Znamo da možemo biti usamljeni i u gomili ljudi, a možemo biti usamljeni i u braku. Stoga je druga velika stvar koju smo naučili ta da nije bitan samo broj prijatelja koje imamo, a ni to jeste li u ozbiljnoj vezi, već je bitan kvalitet tih bliskih odnosa. Život u središtu konflikta loš je po zdravlje. Npr. visokokonfliktni brakovi bez previše ljubavi jako su loši po naše zdravlje, možda čak i gori od razvoda. Život u dobrim, toplim odnosima služi kao zaštitni faktor.
Kad smo naše ispitanike dopratili sve do njihovih 80-ih godina, odlučili smo prisjetiti se njihove srednje dobi da vidimo možemo li predvidjeti ko će izrasti u sretnog, zdravog osamdesetogodišnjaka, a ko neće. Kad smo skupili sve što smo znali o njima u 50. godini, nije njihov nivo holesterola u toj dobi bilo to što nam je pomoglo da predvidimo kako će ostariti, već njihovo zadovoljstvo odnosima koje imaju. Oni koji su bili najzadovoljniji svojim vezama u 50. godini bili su najzdraviji s 80 godina. Dobre, bliske veze štite nas od nekih teškoća koje uzrokuje starenje.
Treća velika stvar koju smo naučili o odnosima i zdravlju jest: dobri odnosi ne štite samo naša tijela već i naše umove. Veza u kojoj vlada sigurna privrženost drugoj osobi u osamdesetim godinama djeluje kao zaštitni faktor. Osobama koje su u vezama u kojima znaju da mogu računati na drugu osobu u teškoćama pamćenje duže ostaje netaknuto. Osobe u vezama u kojima se osjećaju kao da ne mogu računati na drugu osobu pate od ranijeg gubitka pamćenja. Te dobre veze ne moraju uvijek biti takve. Neki od 80-ogodišnjih parova svađali su se iz dana u dan, ali sve dok su imali osjećaj da zaista mogu računati jedno na drugo kad zagusti, te svađe nisu negativno uticale na njihovo pamćenje.
Ova poruka da su dobre bliske veze dobre za naše zdravlje i blagostanje mudrost je stara kao i sam svijet. Zašto je to tako teško postići, a tako lako ignorisati? Mi smo samo ljudi. Htjeli bismo brzo rješenje, nešto što će naše živote poboljšati i pomoći nam da takvi i ostanu. Veze su burne i komplikovane, a sav trud koji ulažemo u brigu za porodicu i prijatelje nije ni seksi, a ni glamurozan. Cjeloživotan je, nema mu kraja. Naši ispitanici koji su bili najsretniji kad su otišli u penziju bili su oni koji su radili na tome da kolege zamijene novim prijateljima. Baš poput generacije Y u tom nedavnom istraživanju mnogi naši ispitanici su kao mladi ljudi zaista vjerovali da je slava, bogatstvo i veliki uspjeh to što im je potrebno za dobar život, ali tokom ovih 75 godina naše je istraživanje pokazalo da su najbolje prošli upravo oni koji su najviše ulagali u odnose s porodicom, prijateljima i zajednicom.
Što to znači za vas? Recimo da vam je sad 25 g., ili 40 ili 60. Kako bi ulaganje u odnose uopšte trebalo da izgleda?
Mogućnosti su neograničene. Možete učiniti nešto jednostavno kao npr. odmaknuti se od ekrana i približiti ljudima ili oživjeti dosadnu vezu nekom novom aktivnosti, dugim šetnjama ili sastancima. Ili javiti se nekom članu porodice s kojim niste razgovarali godinama jer te česte porodične svađe ostavljaju trag na zlopamtilima.
Završit ću citatom Marka Tvena koji se prije više od stotinjak godina osvrtao na svoj život i napisao ovo:
"Vremena nema, prekratak je život, za svađe, izvinjenja, srcobolje, pozivanja na red. Vremena ima jedino za ljubav, a i za nju, takoreći, imamo tek časak."
Dobar život satkan je od dobrih veza.
Hvala vam.
"Vremena nema, prekratak je život, za svađe, izvinjenja, srcobolje, pozivanja na red. Vremena ima jedino za ljubav, a i za nju, takoreći, imamo tek časak."
Dobar život satkan je od dobrih veza.
Hvala vam.
