Prihvatanje da naši roditelji stare može biti teško. Iz dana u dan, mi smo ti koji ih moramo štititi, rešavati njihove probleme i pokazati najveću demonstraciju ljubavi: brinuti se o njima.
Kako roditelji stare, progresivno gube autonomiju, naša stvarnost se potpuno menja. Kažu da je to zakon života, da vrijeme donosi neočekivane obrte i da oni koji su nas uvijek nosili na svojim krilima više ne mogu da izdrže našu težinu. Tada naši junaci gube ogrtač kojim su nam pokrili leđa.
Naša odgovornost je ogromna, ali i zastrašujuća. Nije lako suočiti se sa tom fazom u kojoj se, iznenada, uloge menjaju gotovo magijom: djeca moraju da budu roditelji, a roditelji moraju da nauče da dopuste da im se pomogne.
Nije lako to prihvatiti. Ponos ne posustaje, već preovladava istim mladalačkim zamahom, odbijajući da prihvati krhkost tijela i razne promjene.
Na kraju krajeva, nakon cijelog života zaštite i nošenja sve težine svijeta na svojim ramenima, teško je delegirati.
Unutrašnje dete koje nosimo u sebi obično doživljava veliki bol i anksioznost kada vidimo da roditelji prestaju da brinu o sebi. Promjena koju na kraju prihvatamo.
Naši roditelji su se brinuli o nama cijelog života. Briga o njima kada više nisu sami je najveći čin ljubavi i poštenja.
Promjene koje treba prihvatiti kao roditelji postaju stariji
Dobri roditelji nisu oni koji daju život, već oni koji daju ljubav. Kada imamo dovoljno sreće da odrastemo okruženi tom ljubavlju i stalnom posvećenošću, boli ih gledati kako stare. Primetiti godine koje ih opterećuju gotovo je neočekivano. Jednog dana, iznenada, menjaju svoju rutinu.
Može biti da im zdravlje prvi put narušava i doktorka kaže da "godine počinju da uzimaju danak". Može doći do iznenadnog zaborava ili poteškoća i gotovo ne znajući kako, otkrijemo koliko su oni postali krhki. Oni, koji su ranije sve upravljali, neočekivano postaju ličnosti kojima treba više pomoći nego što mogu da ponude.
Članak dr Kristin A. Prajs i Vitni A. Brozi sa Državnog univerziteta Montkler ukazuje da ćemo postajati sve starije i starije društvo. Stoga je neophodno usvojiti adekvatne strategije u porodičnom okruženju.
Naša odgovornost je ogromna, ali i zastrašujuća. Nije lako suočiti se sa tom fazom u kojoj se, iznenada, uloge menjaju gotovo magijom: djeca moraju da budu roditelji, a roditelji moraju da nauče da dopuste da im se pomogne.
Nije lako to prihvatiti. Ponos ne posustaje, već preovladava istim mladalačkim zamahom, odbijajući da prihvati krhkost tijela i razne promjene.
Na kraju krajeva, nakon cijelog života zaštite i nošenja sve težine svijeta na svojim ramenima, teško je delegirati.
Unutrašnje dete koje nosimo u sebi obično doživljava veliki bol i anksioznost kada vidimo da roditelji prestaju da brinu o sebi. Promjena koju na kraju prihvatamo.
Naši roditelji su se brinuli o nama cijelog života. Briga o njima kada više nisu sami je najveći čin ljubavi i poštenja.
Promjene koje treba prihvatiti kao roditelji postaju stariji
Dobri roditelji nisu oni koji daju život, već oni koji daju ljubav. Kada imamo dovoljno sreće da odrastemo okruženi tom ljubavlju i stalnom posvećenošću, boli ih gledati kako stare. Primetiti godine koje ih opterećuju gotovo je neočekivano. Jednog dana, iznenada, menjaju svoju rutinu.
Može biti da im zdravlje prvi put narušava i doktorka kaže da "godine počinju da uzimaju danak". Može doći do iznenadnog zaborava ili poteškoća i gotovo ne znajući kako, otkrijemo koliko su oni postali krhki. Oni, koji su ranije sve upravljali, neočekivano postaju ličnosti kojima treba više pomoći nego što mogu da ponude.
Članak dr Kristin A. Prajs i Vitni A. Brozi sa Državnog univerziteta Montkler ukazuje da ćemo postajati sve starije i starije društvo. Stoga je neophodno usvojiti adekvatne strategije u porodičnom okruženju.
Nije lako prihvatiti da roditelji stare niti se suočiti sa faktorima koji prate ovaj proces. Zbog toga je zanimljivo analizirati faze koje ga čine.
Roditelji su bili jaki za nas cijeli život. Na kraju, dođe vrijeme kada moramo da budemo jaki za njih.
1. Samodovoljnost
Roditelji su sami sebi dovoljni skoro ceo životni ciklus. Oni su nezavisni i uvijek tu za nas, pomažu, usmeravaju i štite nas. Nije bitno ako smo već odrasli i više ne živimo sa njima, u njihovom umu mi smo i dalje njihova deca.
2. Odnos zavisnosti
Kako roditelji postaju stariji, njima je potrebna naša pomoć. Starost nema veze sa godinama ili borama, već sa gubitkom autonomije.
Kada dođe ta faza zavisnosti gde treba da idemo kod lekara, uzimamo lekove ili obavljamo određene poslove, onda se to sve menja.
Ako su to donedavno bile sveznajuće ličnosti koje su brinule o svemu, u datom trenutku ova realnost se okreće za 180 stepeni. A deo nas, dete koje još uvek nosimo u sebi, pati i pod stresom je zbog ove promene. Ali budite oprezni, jer čak i najstarija odrasla osoba to radi.
Roditelji neće uvijek tražiti od nas pomoć kada im je potrebna, nisu navikli na to. Stoga, moramo biti svesni, bliski i intuitivni da bismo predvideli te potrebe.
3. Stalna pomoć
Kuvanje za njih, pranje, držanje za ruku kada ih tuga ili strah obuzme, osmehivanje, pratnja na lekarske posete... U starosti, kada su roditelji već zavisne ličnosti, od svoje dece dobijaju najčistiju ljubav koja postoji.
Daje se kroz stalnu posvećenost, saosećanje i naklonost. Iako je to teška faza, možemo nastaviti da uživamo u njima i otkrivamo ih na drugi način.
Moramo imati hrabrosti da prihvatimo ciklus života. Videti naše roditelje kako stare je normalna i faza koju moramo znati kako da iskoristimo da bismo intenzivirali emocionalnu vezu sa njima.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/i-genitori-invecchiano-e-smettono-di-proteggerci/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Roditelji su bili jaki za nas cijeli život. Na kraju, dođe vrijeme kada moramo da budemo jaki za njih.
1. Samodovoljnost
Roditelji su sami sebi dovoljni skoro ceo životni ciklus. Oni su nezavisni i uvijek tu za nas, pomažu, usmeravaju i štite nas. Nije bitno ako smo već odrasli i više ne živimo sa njima, u njihovom umu mi smo i dalje njihova deca.
2. Odnos zavisnosti
Kako roditelji postaju stariji, njima je potrebna naša pomoć. Starost nema veze sa godinama ili borama, već sa gubitkom autonomije.
Kada dođe ta faza zavisnosti gde treba da idemo kod lekara, uzimamo lekove ili obavljamo određene poslove, onda se to sve menja.
Ako su to donedavno bile sveznajuće ličnosti koje su brinule o svemu, u datom trenutku ova realnost se okreće za 180 stepeni. A deo nas, dete koje još uvek nosimo u sebi, pati i pod stresom je zbog ove promene. Ali budite oprezni, jer čak i najstarija odrasla osoba to radi.
Roditelji neće uvijek tražiti od nas pomoć kada im je potrebna, nisu navikli na to. Stoga, moramo biti svesni, bliski i intuitivni da bismo predvideli te potrebe.
3. Stalna pomoć
Kuvanje za njih, pranje, držanje za ruku kada ih tuga ili strah obuzme, osmehivanje, pratnja na lekarske posete... U starosti, kada su roditelji već zavisne ličnosti, od svoje dece dobijaju najčistiju ljubav koja postoji.
Daje se kroz stalnu posvećenost, saosećanje i naklonost. Iako je to teška faza, možemo nastaviti da uživamo u njima i otkrivamo ih na drugi način.
Moramo imati hrabrosti da prihvatimo ciklus života. Videti naše roditelje kako stare je normalna i faza koju moramo znati kako da iskoristimo da bismo intenzivirali emocionalnu vezu sa njima.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/i-genitori-invecchiano-e-smettono-di-proteggerci/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
