Samoća je tema koja plaši mnoge ljude, bježi se od ove riječi koja predstavlja jedan od najvećih čovječjih strahova. Pokušavamo na sve načine da imamo milion obaveza u životu da bi mogli biti među ljudima, to nam daje sigurnost, zato što u ovom svijetu potvrđuje naš identitet (naš Ego) i naše vrijednosti, prvenstveno nama samima a onda i drugima.
Ne može svako da pojmi samoću kao jedan od najdragocijenijih resursa, a ko to razumije, u stanju je da zagrli samoću kao amajliju koja nam omogućava da spoznamo nas same, ko smo zapravo. Moramo se podsjetiti da smo sami, ali sami sa životom, postojanjem, i to polazeći od toga da smo u stanju da budemo „ jedan“ zajedno sa drugima.
Ulazak u samoću zasigurno nije izolacija, ali je dubina, baš kao što je i Sunce samo u svom solarnom sistemu. Jer upravo kada se osjećamo sami sa životom, sa Univerzumom, uspijevamo da zasijamo, uspijevamo da dobijemo ljubav. Paradoksalno, smatra se da za ljubav morate biti zajedno, ali ipak ljubav dolazi iz samoće, kada prihvatite da budete Sunce.
Samoća nam omogućava da se fokusiramo i bolje razumijemo sopstveni put, sopstvenu misiju, omogućava nam da razumijemo šta je najbolje za nas, da se duboko upustimo u sve veću i veću ljubav prema svemu: životu, ljudima, stvarima, situacijama. Pravu ljubav, koja se ne odnosi na privrženost, ali koja dodiruje savršenstvo, božansku ljubav, bezuslovnu ljubav. Istu usamljenost je iskusio i Isus kada je odlučio da se izoluje od svakoga i svega na 40 dana i ode u pustinju, da bi mogao da sluša svoj unutrašnji glas, kako bi zaista shvatio koja je njegova misija na zemlji i kako bi se odupro materijalnim iskušenjima, moći.
Zbog toga je veoma važno naučiti biti sam, osjećati se dobro u društvu sa samim sobom, kako bi putovali kroz život sa pouzdanim pratiocem koji nas nikada neće napustiti. Kada cijenite sopstveno društvo, kada uspijete da se osjećate dobro kad ste sami, ta unutrašnja snaga zasija kao Sunce. Izlazi napolje, i to je neophodan put kako bi se kasnije osjećali dobro i sa drugima. Ako se ne osjećamo dobro kad smo sami, u sopstvenom društvu, kako možemo očekivati da se osjećamo dobro sa drugima i da će drugi cijeniti naše društvo? Ako ne cijenimo/volimo sebe kako je moguće da možemo da cijenimo i volimo druge?
Samoća nam omogućava da se fokusiramo i bolje razumijemo sopstveni put, sopstvenu misiju, omogućava nam da razumijemo šta je najbolje za nas, da se duboko upustimo u sve veću i veću ljubav prema svemu: životu, ljudima, stvarima, situacijama. Pravu ljubav, koja se ne odnosi na privrženost, ali koja dodiruje savršenstvo, božansku ljubav, bezuslovnu ljubav. Istu usamljenost je iskusio i Isus kada je odlučio da se izoluje od svakoga i svega na 40 dana i ode u pustinju, da bi mogao da sluša svoj unutrašnji glas, kako bi zaista shvatio koja je njegova misija na zemlji i kako bi se odupro materijalnim iskušenjima, moći.
Zbog toga je veoma važno naučiti biti sam, osjećati se dobro u društvu sa samim sobom, kako bi putovali kroz život sa pouzdanim pratiocem koji nas nikada neće napustiti. Kada cijenite sopstveno društvo, kada uspijete da se osjećate dobro kad ste sami, ta unutrašnja snaga zasija kao Sunce. Izlazi napolje, i to je neophodan put kako bi se kasnije osjećali dobro i sa drugima. Ako se ne osjećamo dobro kad smo sami, u sopstvenom društvu, kako možemo očekivati da se osjećamo dobro sa drugima i da će drugi cijeniti naše društvo? Ako ne cijenimo/volimo sebe kako je moguće da možemo da cijenimo i volimo druge?
Mi tražimo ljubav, i ta ljubav teče, nalazi se svuda, ne tražimo osobu, ali ljubav teče kroz osobu, i moramo da vježbamo kako bi prepoznali tu ljubav, i doći će momenat kada ćemo je sresti. Jer moramo sresti ljubav, a ne osobu. Ovo razumjevanje potiče upravo iz usamljenosti, od spoznaje ljubavi u samoći, u nama i u svemu što nas okružuje. Onda ćemo istnistki biti u ljubavi: sa riječima, pogledima, osjećanjima. Bićemo totalno zaljubljeni u život.
Kada prihvatimo samoću, otkrivamo da smo ujedinjeni sa svim, i upravo život nam pravi društvo, ne samo sa jednom osobom, već sa svim svojim elementima i osjetićemo se podržani od božanskog postojanja da nam ništa više neće biti potrebno. I sa ovom podrškom je moguće proći kroz najteže momente, prevazići svaku prepreku i završiti ono za šta smo predodređeni.
„ Sposobnost da budete sami je i sposobnost da volite. To može izgledati paradoksalno, ali nije tako. To je egzistencijalna istina: samo oni ljudi koji su sposobni da budu sami su sposobni da vole, da daju, da idu do najdublje suštine druge osobe - bez posjedovanja drugog, da ne budu zavisni od drug, ne pretvarajući druge u stvari, i da ne bivaju naviknuti na druge.
Oni dopuštaju drugima potpunu slobodu, jer znaju, ako oni i odu, da će biti srećni kao i sada. Njihova sreća ne može biti oduzeta od drugih, jer im nije ni data od drugih. Zašto onda oni žele da budu zajedno? To više nije potreba, to je raskoš. Oni uživaju da daju: oni imaju previše radosti, stoga žele da je preliju nekome. Oni znaju kako da sviraju svojim životom kao solo instrumentom. Solo svirač flaute zna kako da sam uživa u svojoj flauti - a ako nađe i solo svirača table, oni će oboje uživati u zajedništvu i stvaranju harmonije između flaute i table.“ - Osho
Autor: Roberto Platania
Izvor: http://www.visionealchemica.com/la-solitudine-per-ritrovare-se-stessi/
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
