Zbog čega je opasna dugotrajna neosjetljivost?
Ukratko, neosjetljivost to je nesposobnost da se osjeća saosjećanje kao i drugi osjećaji (radost, na primjer), čovjek postaje indiferentan prema svemu što se dešava oko njega.
|
|
Neosjetljivost je zaštitni reakcija na intrapersonalne konflikte, potisnuti destruktivni osjećaj (krivice, bijesa, ljutnje, itd).
Ako se ne radi sa stanjem neosjetljivosti, tada intrapersonalni konflikt može da izazove depresiju i druge psihičke poremećaje. |
Osnovne etape psihološkog rada sa "neosjetljivošću":
1. Uranjanje čovjeka u traumatska sjećanja, izazivanje stanja katarze, u toku koje se javlja oslobađanje psihičke energije i impulsa.
2. Identifikacija i rad na destruktivnim uvjerenjima.
Na primjer, klijentkinja koja kaže da je u dubini duše željela majčinu smrt, priznaje da je potisnula u sebi osjećaj krivice, kaže da je sebe krivila za to što joj majka umire, a ona ne može da joj pomogne, ili pomaže ali ne potpuno, krivila je sebe i zato što za života nije mogla da uspostavi tople odnose sa njom. Ovo osjećanje krivice je bilo toliko nepodnošljivo, oduzelo joj toliko mnogo duševne snage, da je nakon nekog vremena bilo ugušeno ravnodušnošću, pa čak i nekom duševnom bezdušnošću.
Osjećaj krivice posebno je jako izražen kod djece čiji su roditelji stalno govorili: "Zbog tebe smo izgubili zdravlje, odustali od karijere", itd. Dijete se osjeća zaduženo i taj osjećaj duga visi mu kao kamen oko vrata sve do kraja života. Čovjeka stalno progoni misao: "Mogao sam da učinim više, ali nijesam, ja sam morao, ...".
|
Čovjek, koji doživljava osjećaj krivice, teži da kazni sebe, "zaglavi" se u prošlost, ne želi da ide napred, da živi potpun život, srećan život, a ponekad i ne smatra sebe dostojnim života.
Ovo se zove "umišljena krivica" i "bolesni osjećaj odgovornosti", kada se čini da si mogao da učiniš bolje, a nijesi, nijesi mogao, nijesi pretpostavio, itd. |
|
3. Davanje smisla onome što se desilo.
Viktor Frankl u svom radu ubjedljivo je pokazao da čovjek može da izdrži bilo šta, ako u tome ima smisla. Treba da se zapita: "Zašto sam se suočio sa ovom situacijom? Zbog čega mi je ona poslata? "
Nakon traženja odgovora na ova pitanja, javlja se drugačije razumijevanje situacije, ljudi često otkrivaju neki novi smisao života. Tako je majka djeteta sa cerebralnom paralizom, koja je dugo vremena ugnjetavala sebe sa osjećajem krivice, koji se kasnije zamijenio sa emocionalnom deprivacijom, posle rada na potisnutim osjećanjima videla svoju misiju u borbi za djecu sa smetnjama u razvoju i njihovoj integraciji u društvu.
Autor: Jelena Burkova
Prevod po tekstu: econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
