Da li nas strah od greške čini da se osjećamo bespomoćno? Koliko nas sputava i zaustavlja? Koliko toga što radimo pokreće želja za odobrenjem? Često nismo u stanju povezati se sa svojim stvarnim željama, jer su ih preplavile predrasude i dužnosti...
Prolazimo kroz period velikih transformacija na svim nivoima. Ipak, mišljenje da je to najbolji svijet koji možemo očekivati znači ne shvatati da su ekološka i ekonomsko-finansijska kriza koju doživljavamo samo odraz ljudske krize bez presedana. Ugrožen je opstanak planete Zemlje i onih koji je naseljavaju. Stoga je analiza onoga što je do sada urađeno, posebno u oblasti obrazovanja, neophodna s obzirom na rezultate.
Naši trenutni obrazovni modeli imaju tendenciju da klasifikuju i prosuđuju sve što radimo. U školi se vrednujemo na brojčanoj skali. Kod kuće se obrazovanje često još uvijek sprovodi naredbama, prigovaranjem, zabranama i kaznama. Nagrade su za "najbolje", a kazne za "negativce". Učimo da moramo zaraditi ljubav i poštovanje drugih, njihovo povjerenje. Učimo da budemo zavisni, poslušni i samo poslušni.
Stoga je potrebno imati na umu da odnos zasnovan na strahu postaje direktivan i prisilan, on proizvodi frustraciju i nezadovoljstvo kod pojedinca što za one koji se pobune mogu rezultirati nasiljem i zavisnostima od raznih vrsti supstanci. U takvom smo kontekstu odrasli bez davanja prevelikog značaja onome što se dešava u nama. Iz ovog razloga smo skloni da se odvojimo od svoje unutrašnjosti koja ne odgovara onome što zahtijeva spoljni svijet. Mi se učimo da komuniciramo sa srcem i koristimo stavove i riječi koje otuđuju od života. Pitamo se da li je ono što mislimo ispravno ili pogrešno i živimo dualizam koji nas dijeli u dubini našeg bića. Stoga ostajemo čvrsti u svojim strahovima i nesigurnostima na milost onoga što su drugi već odlučili za nas.
Više nismo u stanju da se izražavamo i slušamo jedni druge bez obostranog iskorištavanja, kao što kaze Marshall Rosenberg, tvorac nenasilne komunikacije (osnivač obrazovnih službi CNVC-a - Centra za nenasilnu komunikaciju), koji preuzima pojam „nenasilje“ koji je Gandhi koristio.
Naši trenutni obrazovni modeli imaju tendenciju da klasifikuju i prosuđuju sve što radimo. U školi se vrednujemo na brojčanoj skali. Kod kuće se obrazovanje često još uvijek sprovodi naredbama, prigovaranjem, zabranama i kaznama. Nagrade su za "najbolje", a kazne za "negativce". Učimo da moramo zaraditi ljubav i poštovanje drugih, njihovo povjerenje. Učimo da budemo zavisni, poslušni i samo poslušni.
Stoga je potrebno imati na umu da odnos zasnovan na strahu postaje direktivan i prisilan, on proizvodi frustraciju i nezadovoljstvo kod pojedinca što za one koji se pobune mogu rezultirati nasiljem i zavisnostima od raznih vrsti supstanci. U takvom smo kontekstu odrasli bez davanja prevelikog značaja onome što se dešava u nama. Iz ovog razloga smo skloni da se odvojimo od svoje unutrašnjosti koja ne odgovara onome što zahtijeva spoljni svijet. Mi se učimo da komuniciramo sa srcem i koristimo stavove i riječi koje otuđuju od života. Pitamo se da li je ono što mislimo ispravno ili pogrešno i živimo dualizam koji nas dijeli u dubini našeg bića. Stoga ostajemo čvrsti u svojim strahovima i nesigurnostima na milost onoga što su drugi već odlučili za nas.
Više nismo u stanju da se izražavamo i slušamo jedni druge bez obostranog iskorištavanja, kao što kaze Marshall Rosenberg, tvorac nenasilne komunikacije (osnivač obrazovnih službi CNVC-a - Centra za nenasilnu komunikaciju), koji preuzima pojam „nenasilje“ koji je Gandhi koristio.
"CNV se zasniva na jezičkim i komunikacijskim vještinama koje jačaju našu sposobnost da ostanemo ljudi ... Njegova svrha je da nas podsijeti na ono što već znamo"
~ M. Rosemberg
Predugo je postojala piramidalna koncepcija u sređivanju stvari koja je odredila asimetrični sistem u odnosima među ljudima. Ovo je stvorilo osnovu za potčinjavanje i hijerarhiju: model koji ima veoma daleko porijeklo u istoriji i kulturi. I dalje smo navikli da mislimo da je prirodno da postoji neko ko zapovijeda i drugi koji se pokorava.
"Jedno je sigurno: ne možete vaspitati o slobodi metodama koje vode ka poslušnosti" iz knjige "Učenje slobode" koju je napisala učiteljica Elena Passerini.
Danas je potrebno i hitno više nego ikad prevladati te stare koncepte kako bi svi uživali jednako društveno dostojanstvo koje nadilazi razlike između pola, rase, jezika, religije, političkog mišljenja i ličnih i socijalnih uslova.
Ipak, još uvijek postoje ljudi koji vjeruju i rade na promjeni situacije, počevši od pojedinca. Govorim o pionirima koji su imali sjajne sledbenike poput Marije Montessori i Rudolfa Steinera, da spomenemo neke od najpoznatijih. Mislim na izuzetne "učitelje" kao što su Mario Lodi, Don Milani i Gianfranco Zavalloni, ali i na druge ljude koji diskretno i stalno pokušavaju da daju svoj doprinos svakodnevnom mijenjaju: roditelja, nastavnika, vaspitača, pedagoga koji prvi imaju zadatak da obuče nove generacije.
Vaspitač još uvek malo poznat u Italiji je zasigurno Arno Stern, tvorac Closlieu-a (originalne radionice izražajnog slikanja).
"Jedno je sigurno: ne možete vaspitati o slobodi metodama koje vode ka poslušnosti" iz knjige "Učenje slobode" koju je napisala učiteljica Elena Passerini.
Danas je potrebno i hitno više nego ikad prevladati te stare koncepte kako bi svi uživali jednako društveno dostojanstvo koje nadilazi razlike između pola, rase, jezika, religije, političkog mišljenja i ličnih i socijalnih uslova.
Ipak, još uvijek postoje ljudi koji vjeruju i rade na promjeni situacije, počevši od pojedinca. Govorim o pionirima koji su imali sjajne sledbenike poput Marije Montessori i Rudolfa Steinera, da spomenemo neke od najpoznatijih. Mislim na izuzetne "učitelje" kao što su Mario Lodi, Don Milani i Gianfranco Zavalloni, ali i na druge ljude koji diskretno i stalno pokušavaju da daju svoj doprinos svakodnevnom mijenjaju: roditelja, nastavnika, vaspitača, pedagoga koji prvi imaju zadatak da obuče nove generacije.
Vaspitač još uvek malo poznat u Italiji je zasigurno Arno Stern, tvorac Closlieu-a (originalne radionice izražajnog slikanja).
Njegova revolucionarna pedagogija danas postoji već devedeset godina, iako Arno može da nam stavi na raspolaganje preko sedamdeset godina iskustva u obrazovnom polju. I dalje neumorno radi na tome da spasi djecu od potčinjavanja koje ih tlači. I dalje sprovodi treninge i konferencije širom svijeta, govoreći o kreativnom obrazovanju. Njegova se pedagogija protivi uslovljavanju i zavisnosti od puta ka autonomiji pojedinca i afirmaciji njegovog posebnog potencijala.
Da biste pratili ovu obrazovnu praksu i samim tim da biste postigli nešto novo, morate početi od mašte. Potrebno je privući nešto što je već dugo ugušeno, pripitomljeno, potisnuto. Postoji potreba za ekologijom djetinjstva koju je predložio Andre Stern (sin Arna Stern-a): način da se prate djeca od začeća do otkrivanja njihove prave prirode. Moramo dati prostora onim ekspresivnim aktivnostima (pozorištu, muzici, slikarstvu, plesu) koje pogoduju većem uključivanju čula.
"Djeca nisu vaze koje treba napuniti, niti vatra koju treba zapaliti: oni su plamen koji se ne smije ugasiti."
~ Andre Stern
Barbara Arduini
Prevod teksta:https://www.eticamente.net/49854/non-si-educa-alla-liberta-con-metodi-che-portano-allobbedienza.html
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
Prevod teksta:https://www.eticamente.net/49854/non-si-educa-alla-liberta-con-metodi-che-portano-allobbedienza.html
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
