Nakon smrti roditelja, život se mnogo menja, zaista mnogo. Čak i za odraslu osobu je zastrašujuće iskustvo. U dubini svih nas i dalje živi to dijete koje se uvijek može osloniti na majku ili oca kako bi se osjećalo zaštićeno. Međutim, kada odu, ova opcija zauvijek nestaje.
Ne možemo ih više vidjeti, ne samo nedelju dana, ne mjesec dana, već cijeli život. Roditelji su ljudi koji nas donose na svijet i sa kojima dijelimo najintimnije i najkrhkije aspekte svog života. U određenom trenutku više nema onih koji su nas na određeni način učinili onakvima kakvi jesmo danas.
"Kada novorođenče prvi put stisne majkin prst u svoju malu pesnicu, zauvijek je uhvatilo njenu dušu."
-Gabriel Garcia Markuez-
Smrt: postoji velika praznina između razgovora o tome i proživljavanja ...
Nikada nismo spremni da se suočimo sa smrću, posebno ako je to smrt jednog od naših roditelja. Velika je to nedaća koju teško možemo potpuno prevazići. Obično je najbolje što možemo da prihvatimo i da živimo s tim. Da bismo je prevazišli, barem u teoriji, trebali bismo biti u stanju da razumijemo, ali smrt je, strogo govoreći, potpuno nerazumljiva. To je jedna od velikih misterija našeg postojanja, možda i najveća od svih.
Očigledno je da je način na koji se prihvata gubitak usko povezan sa načinom na koji se to dogodilo. Smrt od takozvanih „prirodnih uzroka“ je bolna, ali je još bolnija u slučaju nesreće ili ubistva. Ako smrti prethodi duga bolest, situacija se veoma razlikuje od iznenadne smrti. Vrijeme proteklo između smrti jednog i drugog roditelja takođe ima svoju težinu: ako je prošlo kratko vreme, teže je podnijeti bol. Ako je, pak, vremenski okvir duži, možda ste malo spremniji da to prihvatite.
"Kada novorođenče prvi put stisne majkin prst u svoju malu pesnicu, zauvijek je uhvatilo njenu dušu."
-Gabriel Garcia Markuez-
Smrt: postoji velika praznina između razgovora o tome i proživljavanja ...
Nikada nismo spremni da se suočimo sa smrću, posebno ako je to smrt jednog od naših roditelja. Velika je to nedaća koju teško možemo potpuno prevazići. Obično je najbolje što možemo da prihvatimo i da živimo s tim. Da bismo je prevazišli, barem u teoriji, trebali bismo biti u stanju da razumijemo, ali smrt je, strogo govoreći, potpuno nerazumljiva. To je jedna od velikih misterija našeg postojanja, možda i najveća od svih.
Očigledno je da je način na koji se prihvata gubitak usko povezan sa načinom na koji se to dogodilo. Smrt od takozvanih „prirodnih uzroka“ je bolna, ali je još bolnija u slučaju nesreće ili ubistva. Ako smrti prethodi duga bolest, situacija se veoma razlikuje od iznenadne smrti. Vrijeme proteklo između smrti jednog i drugog roditelja takođe ima svoju težinu: ako je prošlo kratko vreme, teže je podnijeti bol. Ako je, pak, vremenski okvir duži, možda ste malo spremniji da to prihvatite.
U stvarnosti ne nestaje samo tijelo, već čitav univerzum. Svijet sačinjen od riječi, milovanja, gestova. Čak i oni savjeti ponovljeni stotinu puta koji su se povremeno umarali i one "manije" zbog kojih smo se osmjehivali ili odmahivali glavom. Sad nam to počinje nedostajati .
Smrt ne upozorava. Može se pretpostaviti, ali nikada ne navodi tačno kada će stići. Sve se sumira u jednom trenutku i taj trenutak je kategoričan i presudan. Nepovratno. Odjednom, sva iskustva proživljena u njihovom društvu, i dobra i loša, nestaju i ostaju zarobljena u sjećanju. Ciklus je završen i došlo je vrijeme za oproštaj.
Generalno, mislimo da taj dan nikada neće doći, bar dok zapravo ne dođe i postane stvaran. Šokirani smo i ne vidimo ništa osim kovčega, krutog i nepokretnog tijela, koje ne govori i ne pomiče se. Tijelo je tu, ali duša ne....
Smrt ne upozorava. Može se pretpostaviti, ali nikada ne navodi tačno kada će stići. Sve se sumira u jednom trenutku i taj trenutak je kategoričan i presudan. Nepovratno. Odjednom, sva iskustva proživljena u njihovom društvu, i dobra i loša, nestaju i ostaju zarobljena u sjećanju. Ciklus je završen i došlo je vrijeme za oproštaj.
Generalno, mislimo da taj dan nikada neće doći, bar dok zapravo ne dođe i postane stvaran. Šokirani smo i ne vidimo ništa osim kovčega, krutog i nepokretnog tijela, koje ne govori i ne pomiče se. Tijelo je tu, ali duša ne....
Jer nakon smrti počinjemo da shvatamo mnoge aspekte života onih koji više nisu tamo. Prihvatamo dublje razumijevanje. Možda nas činjenica da više nemamo svoje najmilije pored sebe gura da shvatimo razlog mnogih njihovih postupaka koji su do tog trenutka bili nerazumljivi. Iz tog razloga smrt može sa sobom donijeti osjećaj krivice prema onima koji su preminuli. Moramo se boriti protiv tog osjećanja, jer je beskorisno.
Uživajte u roditeljima dok ih imate, jer neće biti zauvijek tu ...
Bez obzira na nečije godine, kada roditelji umru, normalno je da osjećamo napuštenost. To je smrt koja se razlikuje od bilo koje druge. Ponekad neki ljudi odbijaju da daju tim smrtnim slučajevima značaj koji zaslužuju,služeći se odbrambenim mehanizmima ili skrivenim poricanjem. Međutim, ti nerešeni bolovi se vraćaju u obliku bolesti, umora, razdražljivosti ili simptoma depresije.
Roditelji su naša prva ljubav. Nije važno koliko sukoba ili koliko razlika smo imali s njima: to su jedinstvena i nezamenljiva bića u našem emocionalnom svijetu. Čak i ako smo sada autonomni i nezavisni, kad ih više nema, nedostaju nam kao nikad prije da nas zaštite. Ali važno je shvatiti da su roditelji uvijek prisutni u našem životu, na ovaj ili onaj način.
Oni koji nisu upoznali roditelje ili oni koji su se rano odselili od njih, cijeli život nose to odsustvo kao teret na svojim ramenima. Odsustvo koje je prisustvo, jer u našem srcu uvijek postoji prazan prostor koji ih zahtjeva.
Bilo kako bilo, jedan od velikih životnih gubitaka je gubitak roditelja i teško ga je prevladati. Važno je biti svestan da roditelji neće biti zauvijek sa nama , da su oni, genetski i psihološki, stvarnost iz koje smo rođeni; da su jedinstveni i da će se naš život promjeniti zauvijek nakon što nestanu.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/cambia-vita-morte-dei-genitori/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Uživajte u roditeljima dok ih imate, jer neće biti zauvijek tu ...
Bez obzira na nečije godine, kada roditelji umru, normalno je da osjećamo napuštenost. To je smrt koja se razlikuje od bilo koje druge. Ponekad neki ljudi odbijaju da daju tim smrtnim slučajevima značaj koji zaslužuju,služeći se odbrambenim mehanizmima ili skrivenim poricanjem. Međutim, ti nerešeni bolovi se vraćaju u obliku bolesti, umora, razdražljivosti ili simptoma depresije.
Roditelji su naša prva ljubav. Nije važno koliko sukoba ili koliko razlika smo imali s njima: to su jedinstvena i nezamenljiva bića u našem emocionalnom svijetu. Čak i ako smo sada autonomni i nezavisni, kad ih više nema, nedostaju nam kao nikad prije da nas zaštite. Ali važno je shvatiti da su roditelji uvijek prisutni u našem životu, na ovaj ili onaj način.
Oni koji nisu upoznali roditelje ili oni koji su se rano odselili od njih, cijeli život nose to odsustvo kao teret na svojim ramenima. Odsustvo koje je prisustvo, jer u našem srcu uvijek postoji prazan prostor koji ih zahtjeva.
Bilo kako bilo, jedan od velikih životnih gubitaka je gubitak roditelja i teško ga je prevladati. Važno je biti svestan da roditelji neće biti zauvijek sa nama , da su oni, genetski i psihološki, stvarnost iz koje smo rođeni; da su jedinstveni i da će se naš život promjeniti zauvijek nakon što nestanu.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/cambia-vita-morte-dei-genitori/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
