Jedna teško bolesna žena je uveravala da je sve to glupost: da se nađemo, ispratimo, zovemo i pišemo. Ima jako dobrog muža.Ona je odrasla. Uzela je sama taksi na stanici ili na aerodromu i stigla kući. A pisati, zvati pa to su gluposti. Biće vremena, javiću se. Ili će vaš muž nazvati. Doletela je iz druge zemlje gde se lečila, savršeno se vratila kući, muž je na poslu, zašto ga brinuti? Tako je. Sve je u redu. Ne treba opterećivati i kidati druge, nije li se zato razbolela u najboljim godinama? ...
Osoba koja voli brine o svom. I zove, piše, pita, sastaje se... Ali ona nije znala za to. Ili nije željela da zna. Ona to nije imala. I svima, čak i potpuno strancima, opsesivno je pričala kakvog voljenog i dobrog muža ima. Kao da je nešto dokazivala. A to nikako nije mogla da dokaže... Srećni su oni koji primaju pozive i pišu odmah po sletanju aviona.
Anna Valentinova Kiryanova
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com