Stalno mi pišu - može li se sve oprostiti? I je li to neophodno? Zaista postoje ozbiljni zločini - u tom smislu i očevi rade užasne stvari, nažalost. I šta treba oprostiti? Zaboraviti? Prihvatiti? Voljeti? Zar nije to previše?
|
|
Mislim da je u ovom slučaju, to pitanje formulacije i shvatanja. Šta imamo u vidu kada kažemo da ne želimo i ne možemo da oprostimo čovjeku?
Najčešće, ne želimo da ga vidimo, čujemo, razgovaramo sa njim, pustimo ga blizu sebe, da imamo veze sa njim. Tada zbog čega tu treba opraštanje? |
Odvojimo muvu od kotleta.
Prvi dio: oproštaj je proces koji se odvija u nama, drugi dio je: obnavljanje odnosa.
Oni nijesu nužno međusobno povezani, to nije neophodno. To su dva različita univerzuma. Ali kada smatramo da je to jedno te isto, tada svoje velike i male uvrede držimo čvršće. Kao argument, zašto bih više a tobom komunicirao, sada nije potrebno da se objašnjava.
Ali kome gore činimo?
Ako vam je čovjek nanio veliki bol, i ne želite da komunicirate više - imate pravo na to.
Bez ikakvog opravdanja, argumenata i sličnih stvari. Samo ne komunicirajte, dozvolite sebi taj luksuz.
Ali zašto pri tom te uvrede - prljave i ljepljive - nosite u najvažnijem mjestu vog tijela, u srcu? Zašto trujete njima sopstveni život?
Čak i ako je taj čovek - vaš otac, i on vam je nanio veliki bol, da biste sebe zaštitili i sačuvali, ipak treba oprostiti - otpustiti ozlojeđenost iz svog srca. Očistiti ga. A onda sami odlučite - želite li da komunicirate ili ne. A za to nijesu potrebni aduti iz prošlosti, dovoljno je da preuzmete odgovornost za sebe i odlučite šta vam treba a šta ne. Ne želite - da komunicirate. Ne morate to da radite samo zato što je taj čovjek - vaš otac. Glavno je da unutra sve utihne, smiri se, opusti se.
Oproštaj - to je vaš unutrašnji rad, u kom ne može biti drugog čovjeka. On nije tu. Postojite samo vi, vaše srce i bol i prljavština u njemu.
Gledate na rane svog srca i odlučujete da više ne krvare. Zašivate ih, dezinfikujete, udjeljujete im dovoljno korisne pažnje (tj, ne samo da ih gledate već i plačete). To je ono što je oproštaj.
Prvi dio: oproštaj je proces koji se odvija u nama, drugi dio je: obnavljanje odnosa.
Oni nijesu nužno međusobno povezani, to nije neophodno. To su dva različita univerzuma. Ali kada smatramo da je to jedno te isto, tada svoje velike i male uvrede držimo čvršće. Kao argument, zašto bih više a tobom komunicirao, sada nije potrebno da se objašnjava.
Ali kome gore činimo?
Ako vam je čovjek nanio veliki bol, i ne želite da komunicirate više - imate pravo na to.
Bez ikakvog opravdanja, argumenata i sličnih stvari. Samo ne komunicirajte, dozvolite sebi taj luksuz.
Ali zašto pri tom te uvrede - prljave i ljepljive - nosite u najvažnijem mjestu vog tijela, u srcu? Zašto trujete njima sopstveni život?
Čak i ako je taj čovek - vaš otac, i on vam je nanio veliki bol, da biste sebe zaštitili i sačuvali, ipak treba oprostiti - otpustiti ozlojeđenost iz svog srca. Očistiti ga. A onda sami odlučite - želite li da komunicirate ili ne. A za to nijesu potrebni aduti iz prošlosti, dovoljno je da preuzmete odgovornost za sebe i odlučite šta vam treba a šta ne. Ne želite - da komunicirate. Ne morate to da radite samo zato što je taj čovjek - vaš otac. Glavno je da unutra sve utihne, smiri se, opusti se.
Oproštaj - to je vaš unutrašnji rad, u kom ne može biti drugog čovjeka. On nije tu. Postojite samo vi, vaše srce i bol i prljavština u njemu.
Gledate na rane svog srca i odlučujete da više ne krvare. Zašivate ih, dezinfikujete, udjeljujete im dovoljno korisne pažnje (tj, ne samo da ih gledate već i plačete). To je ono što je oproštaj.
|
|
Kada govorimo o opraštanju, zapamtite da je to prije svega potrebno nama samima. Možda je profitabilno nositi stare povrede sa sobom, ali ta korist je takođe nekako trula. Osim toga, teška je, loše miriše, i sa godiama se sve više i više kvari.
|
Od toga stradate samo vi. Vi i vaše tijelo. Vaša psiha. Vi sami trujete sebe iznutra. Drugi čovjek ne osjeća tu muku.
Sjetite se izreke o tome, da onaj ko je uvrijeđen - guta otrov u nadi da će umrijeti neko drugi. To je istina. Ogorčenost će pojesti prije svega vas. Ona može ovladati vašim tijelom, i vi ćete se ozbiljno razboljeti. A može vam zatrovati cio život, bez obzira na spoljašnje dobro stanje. Ali postoji nešto što nije manje važno.
Ako sam ja uvrijeđena, to znači da ne vjerujem u Gospoda, mislim da On ne brine o meni i ne štiti me. Umjesto da dozvolim Njemu da svakom da zasluženo, umjesto da mu dozvolim da se brine o meni, ja počinjem sama da tražim pravdu, noseći u srcu gomilu uvreda. To je takođe štetno kao "ja sama" protiv svih. Apsurdno je i nikome nije potrebno.
U ovom svijetu, čovjeku se sve vraća. I dobro i loše. Tako da se treba opusti i prestati smatrati sebe sudijom.
U mom životu, nikada - nikada! - nije bilo da mi je čovjek učino zlo, a da se to njemu nije vratilo. Da, ne dešava se to uvijek odmah i u formi u kojoj sam ja smtrala "da je ispravna". Ali ne mogu da se sjetim tih koji su me povrijedili, a da zatim nijesu dobili nešto slično kao odgovor, ne od mene, već od života.
A kada ja izigravam sudiju i pokušavam da tražim pravdu samostalno, noseći u sebi uvrijeđenost vrećama, dokazujem nešto, zahtijevam izvinjenje i kompezaciju, taj proces "prirodne kazne" iz nekog razloga se odlaže i komplikuje. Što ne iznenađuje, jer stavar nije predata na sud, povrijeđeni nije napisao svoju izjavu, samo ide i svađa se. Čim otpustiš svoju ljutnju, kao da predaješ stvar na sud - Vrhovni sud - a tamo će se već pobrinuti za to.
Sjetite se izreke o tome, da onaj ko je uvrijeđen - guta otrov u nadi da će umrijeti neko drugi. To je istina. Ogorčenost će pojesti prije svega vas. Ona može ovladati vašim tijelom, i vi ćete se ozbiljno razboljeti. A može vam zatrovati cio život, bez obzira na spoljašnje dobro stanje. Ali postoji nešto što nije manje važno.
Ako sam ja uvrijeđena, to znači da ne vjerujem u Gospoda, mislim da On ne brine o meni i ne štiti me. Umjesto da dozvolim Njemu da svakom da zasluženo, umjesto da mu dozvolim da se brine o meni, ja počinjem sama da tražim pravdu, noseći u srcu gomilu uvreda. To je takođe štetno kao "ja sama" protiv svih. Apsurdno je i nikome nije potrebno.
U ovom svijetu, čovjeku se sve vraća. I dobro i loše. Tako da se treba opusti i prestati smatrati sebe sudijom.
U mom životu, nikada - nikada! - nije bilo da mi je čovjek učino zlo, a da se to njemu nije vratilo. Da, ne dešava se to uvijek odmah i u formi u kojoj sam ja smtrala "da je ispravna". Ali ne mogu da se sjetim tih koji su me povrijedili, a da zatim nijesu dobili nešto slično kao odgovor, ne od mene, već od života.
A kada ja izigravam sudiju i pokušavam da tražim pravdu samostalno, noseći u sebi uvrijeđenost vrećama, dokazujem nešto, zahtijevam izvinjenje i kompezaciju, taj proces "prirodne kazne" iz nekog razloga se odlaže i komplikuje. Što ne iznenađuje, jer stavar nije predata na sud, povrijeđeni nije napisao svoju izjavu, samo ide i svađa se. Čim otpustiš svoju ljutnju, kao da predaješ stvar na sud - Vrhovni sud - a tamo će se već pobrinuti za to.
Oprostiti ne znači zaboraviti. Nije moguće zaboraviti, osim ako se memorija ne izbriše. Oprostiti - znači umanjiti važnost. Da pri sjećanju na to, ne osjećate tako jak bol. Maksimalnu - tugu. Da ne bi boljelo od toga. Da ne bi svaki dan razmišljali o tome. Da ne bi to nosili uvijek sa sobom, maksimalno blizu tijela.
Oprostiti ne znači odobriti postupke čovjeka. To znači prosto prestati trovati uvredama svoj život.
Oprostiti ne znači da treba da mu se bacite oko vrata, a nastavite da trpite. Vaši odnosi mogu da se završe na spoljnom planu. Glavno je da se oni i unutra završe.
Oprost - je oslobođenje. Oslobođenje sebe. Od toga što ste sami na sebe nekada objesili, iz nekog razloga. Nije sve tek tako jednostavno. Sve situacije u životu mi smo zaslužili, čak i ako danas ne vidimo, gdje sve idu korjeni.
Oprostiti - to znači staviti tačku. I ići dalje. Ići bez prtljaga, praktično poletjeti.
To vrijedi toga. Zbog toga govorim da treba uvijek oprostiti. I znati da će svi na kraju dobiti svoje. Na jedan ili drugi način. Pitanje je i šta ja želim? Da budem srećna? Ili da budem u pravu? Da nastavim da živim? Ili da budem žrtva prošlosti?
Autor: Olga Valjajeva
Prevod teksta: econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Oprostiti ne znači odobriti postupke čovjeka. To znači prosto prestati trovati uvredama svoj život.
Oprostiti ne znači da treba da mu se bacite oko vrata, a nastavite da trpite. Vaši odnosi mogu da se završe na spoljnom planu. Glavno je da se oni i unutra završe.
Oprost - je oslobođenje. Oslobođenje sebe. Od toga što ste sami na sebe nekada objesili, iz nekog razloga. Nije sve tek tako jednostavno. Sve situacije u životu mi smo zaslužili, čak i ako danas ne vidimo, gdje sve idu korjeni.
Oprostiti - to znači staviti tačku. I ići dalje. Ići bez prtljaga, praktično poletjeti.
To vrijedi toga. Zbog toga govorim da treba uvijek oprostiti. I znati da će svi na kraju dobiti svoje. Na jedan ili drugi način. Pitanje je i šta ja želim? Da budem srećna? Ili da budem u pravu? Da nastavim da živim? Ili da budem žrtva prošlosti?
Autor: Olga Valjajeva
Prevod teksta: econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
