​Staza srca

Sve što mi kao ljudi radimo na zemlji, samo su štitovi koji nas brane od udara neobjašnjivih i nepredvidivih sila koje vladaju svijetom.

​Čovjek se u životu mnogo puta suočava sa novim situacijama koje su mu sasvim nepoznate, pa nema odgovarajućeg znanja na koje bi se oslonio pri odlučivanju; šta da učini.

Tada vrijedi pravilo: odluke moraš donositi po srcu.

Pitaj svoje srce i ono će ti reći šta da radiš. Štitovi sa srcem su najbolji od svih štitova. Svi imamo štitove koji nam omogućavaju da se s njima probijamo kroz život.

Sa njima plaćamo svoj opstanak na ovoj zemlji. Najžalosnije je za čovjeka da svoj život plaća sa bijednim štitovima. Sa štitovima koji nemaju srce.

Da bi čovjek preživio teške trenutke mora se tu i tamo okružiti s predmetima koji ga umiruju, koji imaju Srce. Ali ne smije postati opsjednuti sakupljač, jer bi ga to učinilo teškim, spriječilo bi ga da se kreće fluidno.

Kada bi neki trenutak od njega zahtijevao brzinu, s prevelikim teretom bio bi spor. Postavlja se još jedno pitanje, šta ako ga nikakvi predmeti sa srcem ne zanimaju, šta onda da radi.

U tom slučaju dovoljno je da je staza kojom putuje kroz život, Staza srca. Ona će mu dati svu zaštitu i radost koja mu je potrebna.
​

​Staza srca 

Sve što upravo proživljavaš samo je jedna od milion mogućih staza kojima putuješ. Zbog toga moraš uvijek imati na umu, da je staza samo staza; ako ti osjećaji kažu da po njoj ne smiješ putovati, ne smiješ na toj stazi ostati ni po koju cijenu. 

Da bi imao pravilnu jasnost moraš živjeti disciplinovanim životom. Samo tada ćeš znati da je svaka staza samo staza i da nije uvreda ni za tebe ni za druge da je napustiš ako ti tako tvoje srce nalaže. Pritom tvoja odluka da ostaneš na stazi ili da je napustiš mora biti oslobođena od straha ili ambicije.

Upozoravam te. Provjeri svaku stazu temeljito i promišljeno. Provjeri toliko puta koliko misliš da je potrebno.

Ovakvo  pitanje samo star čovjek postavlja. Da li ova staza ima srce? 

Sve staze su iste, ne vode nikuda. Ima staza koje vode kroz grmlje, ili u grmlje. Na mom vlastitom putu mogu reći da sam prešao duge, duge staze, a sada se nigdje ne nalazim.

​Ima li ova staza srce? Ako ima staza je dobra, ako nema staza je bez vrijednosti. Obe staze ne vode nikuda; ali jedna ima srce druga ga nema. Jedna čini da je putovanje veselo, dok njom putuješ, jedno si s njom. Druga će učiniti da proklinješ svoj život. Jedna te jača druga slabi.

Prije nego što stupiš na bilo koju stazu postavi pitanje: Da li ova staza ima srce? Ako je odgovor ne, to ćeš znati, i tada moraš potražiti drugu stazu.

Nevolja je u tome što niko ne postavlja takva pitanja; kad čovjek konačno utvrdi da je izabrao stazu bez srca, staza je već spremna da ga ubije. Na tom mjestu rijetki se ljudi zaustave da bi promislili i napustili stazu. Staza bez srca nije nikada prijatna. Moraš se mučno potruditi, čak, da bi uopšte njom krenuo. S druge strane, staza sa srcem je laka; nije potrebno da se trudiš da bi je volio.
​
Rekao sam ti da izbor staze sa srcem mora biti slobodan od straha ili ambicije. Želja da se uči nije ambicija. Sudbina nas ljudi je da želimo znati.

Staza bez srca će se okrenuti protiv čovjeka i uništiti ga. Nije potrebno mnogo da čovjek umre a tražiti smrt je traženje ničega.

Za mene postoje samo putovanja stazama koje imaju srce, bilo kojom stazom koja ima srce. Njima putujem i jedini vrijedni izazov je da ih prođem čitavom njihovom dužinom.

I tako  putujem – i gledam, gledam bez zraka.


Karlos Kastaneda