Suština bliskih odnosa je u tome, da ostanete svoji

Ponekad se dešava da nam neki čovjek iznenada olakša duševnu bol i malo omekša naše rane. 

​Na primjer, počinje da se brine o nama kada to sami ne možemo da uradimo. Ili nas vidi i prihvati takve, kakve ni roditelji nikada nijesu prihvatali. Ili daje taj stepen bliskosti koji nam je potreban. Ponekad nam neko drugi daje to, što nam je veoma potrebno i što mi nijesmo u stanju da damo sami sebi.

Tada se dešava da odnos sa tim čovjekom biva precijenjen. Ponekad se to doživljava kao ljubav ili kao velika vezanost. Ponekad kao jako prijateljstvo ili zavisnost. Ali često, kada postoje precenjene veze, mi prestajemo da se osjećamo slobodno u tim odnosima. Počinjemo da se fokusiramo na drugog čovjeka i činimo sve što je moguće da se "ne pokvari" ili " sačuva" kontakt.

​Metaforički to se može opisati kao da neko drži ruku na našoj rani, koja zbog toga nije tako bolna i ne krvari. A mi se tada ne fokusiramo na to kuda želimo da idemo, već kako da izbjegnemo rastanak od tih ruku, koje pomažu. Trudimo se da se ne pomjerimo, samo da ne bi osjetili bol. Prilagođavamo se i postajemo zavisni.

Često u precijenjenim odnosima mi zaista počinjemo da igramo oko drugog čovjeka i gubimo slobodu izbora, jer nas ona može dovesti do bola. Ako pođemo putem svojih želja, postoji rizik da cijenjeni čovjek neće htjeti da nas pratiti, a onda ćemo se ponovo naći oči u oči sa svojim problemima, ranama, tugom i boli.

I mi počinjemo da mislimo kako da ne kažemo šta suvišno. Da ne bismo uradili nešto, da ne bismo uvrijedili, da ne bismo uznemirili ili narušili mir, koliko god da smo ljuti. I u tom trenutku ubrzano gubimo spontanost, živost i slobodu. I naravno, privlačimo to čega se bojimo.

Naš partner takođe osjeća uzdržane emocije, pošto ih mi uzdravamo. On gubi interesovanje, jer nijesmo kreativni. On gubi osećaj slobode, jer ga mi nevoljno kontrolišemo. I to može dovesti do razdvajanja, kojeg smo se toliko plašili. Ono je još bolnije zbog toga što smo ga negdje u dubini duše očekivali.

A zajedno sa bolom od rastanka, što izgleda čudno, dolazi olakšanje. Olakšanje zbog toga što se više ne treba pretvarati, već se može ponovo biti svoj. I ponovo, u svojoj slobodi, spremni smo da sretimo nekoga, pored koga pod uticajem straha od rastanka, ponovo rizikujemo da izgubimo svoju kreativnost. Ovo se mnogima dešava.

Ali pravo predodređenje bliskih odnosa nije u tome da se nađe neko pored koga nije tako bolno živjeti, i da se okamenimo pored njega. Suština procesa odrastanja je u tome da samostalno liječimo svoje rane i naučimo da se brinemo o sebi. Da bismo upoznali čovjeka kao ličnost, a ne kao niz osobina koje su povoljne za nas.

Suština bliskih odnosa je u tome da ostanemo svoji, čak i ako to može da nam pričini duševnu bol. Da budemo ranjivi pored bliskih prijatelja, čak i ako nijesmo sigurni kako će oni na to reagovati. Da koračamo svojim putem, čak i ako nijesmo sigurni da će nam drugi čovjek praviti društvo. Da se trudimo da svaki naredni dan budemo prirodniji, a ne prihvatljiviji.
​

Suština je u tome da se u odnosima razvijaju stepeni slobode, a ne da se ograničavaju. I u ovoj situaciji postoji veliki rizik da može biti bolno i usamljeno. Ali postoji i šansa da će se desiti prava ljubav i bliskost.

Kada bez ikakvih pokušaja i napora sa vaše strane čovjek želi da ide zajedno sa vama. Kada se desi nešto, što nijeste mogli očekivati predvidjeti i kontrolisati. Desiće se prava ljubav i susret među ljudima.

Kada drugi čovjek ne bude nezamenljiv i precijenjen, već bude samo voljen i cijenjen. Ni jedini na svijetu, već onaj koga jasno birate svaki dan. Tada možete biti sigurni da je drugi čovjek pored vas, ne zato što ga kontrolišete, već zato što on to svakodnevno želi.

Zar nije u tome istinska zajednička sreća?

Autor: Aglaja Datešidze

​

Prevod teksta: sobiratelzvezd.ru

Tekstovi od iste autorke:

Ako vam se posreći ...
Manifest ljubavi
Jedini čovjek, koji ti nedostaje, to si ti

Prevela: Beba Muratović - bebamur.com