Svakog dana smo bombardovani porukama i reklamama koje nam govore kako se oblačiti, šta jesti, što nas može usrećiti, što znači imati uspješan život i kakav odnos moramo imati sa partnerom.
Prijatelji? Mnogobrojni, od onih sa kojim se viđamo u rano ujutro (od večeri prije), do onih sa kojima putujemo na moderna mjesta. Poznanstva? Što je više moguće, napraviti kontakte na Facebooku, na Instagramu, i imati utisak da smo popularni, inače smo niko.
Ali kada jednostavno treba da porazgovaramo sa otvorenim srcem, popijemo kafu u društvu ili ostanemo kod nekoga kome vjerujemo, nema nikoga među tih "sedamnaest" hiljada ljudi.
Očigledno, sve to nas ne čini srećnima i jednostavno nas tjera da krenemo ka afektivnom aspektu potrošačke tendencije koja je već napala naš svakodnevni život (i nema boljeg potrošača od duboko nesretnog potrošača).
U relacionom konzumerizmu mi više ne volimo ljude: koristimo ih
Projektujemo naše potrošačke navike na emotivnu sferu. Dok mnogo kupujemo, mnogo i bacamo i ako nešto nije savršeno, eliminišemo ga, radimo istu stvar sa ljudima: susrećemo mnoge, izlazimo sa njima i čim nešto nije u redu, ignorišemo ih bez objašnjenja.
Ne mislim da je greška društvenih mreža koje koristimo: na kraju smo mi ti koji imamo odgovornost za korišćenje alata koje imamo u našim rukama. Umjesto toga, ono što nas navodi na razmišljanje je razlog koji nas tjera da se ponašamo na ovaj način. Šta nas tjera da imamo "brze" veze?
Razlozi mogu biti brojni, ali ono što vidim (a to je samo hipoteza), je osnovna rana koju pokušavamo da sakrijemo. Moramo biti realni, u vrijeme naših djedova i baka, kada se stvari nisu odbacivale, već su bile prilagođivane, možda su oni bolje prepoznali vrijednost stvari i imali konkretnu ideju o tome kako živjeti u svijetu.
Sada, svijet se mijenja tako brzo da klizi kroz naše ruke. Mi smo nesigurniji nego u prošlosti, nismo čak ni sigurni da ćemo, među međunarodnim napetostima, ekonomskim krizama i problemima zagađenja, imati budućnost. Osjećamo se napadnuti od strane svijeta, zato se želimo zaštititi i zatvoriti se u jedinu stvar koja nam se čini sigurnom: nas same.
Ali kada jednostavno treba da porazgovaramo sa otvorenim srcem, popijemo kafu u društvu ili ostanemo kod nekoga kome vjerujemo, nema nikoga među tih "sedamnaest" hiljada ljudi.
Očigledno, sve to nas ne čini srećnima i jednostavno nas tjera da krenemo ka afektivnom aspektu potrošačke tendencije koja je već napala naš svakodnevni život (i nema boljeg potrošača od duboko nesretnog potrošača).
U relacionom konzumerizmu mi više ne volimo ljude: koristimo ih
Projektujemo naše potrošačke navike na emotivnu sferu. Dok mnogo kupujemo, mnogo i bacamo i ako nešto nije savršeno, eliminišemo ga, radimo istu stvar sa ljudima: susrećemo mnoge, izlazimo sa njima i čim nešto nije u redu, ignorišemo ih bez objašnjenja.
Ne mislim da je greška društvenih mreža koje koristimo: na kraju smo mi ti koji imamo odgovornost za korišćenje alata koje imamo u našim rukama. Umjesto toga, ono što nas navodi na razmišljanje je razlog koji nas tjera da se ponašamo na ovaj način. Šta nas tjera da imamo "brze" veze?
Razlozi mogu biti brojni, ali ono što vidim (a to je samo hipoteza), je osnovna rana koju pokušavamo da sakrijemo. Moramo biti realni, u vrijeme naših djedova i baka, kada se stvari nisu odbacivale, već su bile prilagođivane, možda su oni bolje prepoznali vrijednost stvari i imali konkretnu ideju o tome kako živjeti u svijetu.
Sada, svijet se mijenja tako brzo da klizi kroz naše ruke. Mi smo nesigurniji nego u prošlosti, nismo čak ni sigurni da ćemo, među međunarodnim napetostima, ekonomskim krizama i problemima zagađenja, imati budućnost. Osjećamo se napadnuti od strane svijeta, zato se želimo zaštititi i zatvoriti se u jedinu stvar koja nam se čini sigurnom: nas same.
Ovaj strah nas sprečava da se otvorimo svijetu, drugima, iz straha od patnje, jer se već osjećamo prilično nesigurno i ranjivo, onda tražimo prolazno prijateljstvo sve dok se te ružne misli nalaze u našim glavama. Problem je u tome što se pored svijeta koji ne daje izvjesnost, plašimo i naše sijenke, onoga što je skriveno ispod naše površine i tako pokušavamo da ostanemo na površini i ispustimo sve što nas može natjerati da ostanemo na dnu.
Posledica relacionog konzumizma je emotivna nezrelost
Usred ovih površnih odnosa gubimo iz vida paletu dinamike koja se može stvoriti između dvoje ljudi, gubimo mogunost opraštanja, sposobnost da živimo zajedno i da ispravimo probleme.
Na primjer, ako se stvarno ne upuštamo u odnos, takođe se odričemo rasta i ostajemo u egocentričnoj fazi: odnos postoji sve dok nam može donijeti nešto pozitivno, sve dok nas "hrani"; ali kada se pojave neki problemi, imamo tendenciju da odustanemo čak i prije nego što se suočim sa teškoćama.
Istina je da rastemo zahvaljujući problemima: u želji da pronađemo rješenje za dinamiku koja ne ide pravim putem, obavezni smo da bolje posmatramo kako se ponašamo, kako se ponašaju drugi, i šta postoji između nas; to je način na koji odnos postaje dublji, zreliji. Čak i ako je potrebno prekinuti odnos za dobro oba partnera, nakon ispitivanja savjesti od strane obojice, razumije se razlog: greška tada postaje iskustvo i znanje, i pomoći će da se ne ponove iste greške u budućem odnosu .
Međutim, u ovom društvu relacionog konzumerizma postali smo emotivno nezreli: zaustavljamo se na površini odnosa bez dubokog prodiranja; više ne slušamo jedni druge, ne pokušavamo da razumijemo, nema mjesta za slušanje, za razumijevanje, za saosjećanje, za gledanje u oči. U našim odnosima nema više mjesta za ljude, već samo za ono što nam mogu dati.
Osim toga, kako bi moglo biti drugačije ako imamo krug prijatelja od 20 do 50 ljudi? Bilo bi ljudski nemoguće povezati duboku i iskrenu vezu sa svakim od njih, tako da smo se suočili sa ovom nametnutom potrebom da postanemo oni ljudi sa selfija a potpuno sami kod kuće.
Posledica relacionog konzumizma je emotivna nezrelost
Usred ovih površnih odnosa gubimo iz vida paletu dinamike koja se može stvoriti između dvoje ljudi, gubimo mogunost opraštanja, sposobnost da živimo zajedno i da ispravimo probleme.
Na primjer, ako se stvarno ne upuštamo u odnos, takođe se odričemo rasta i ostajemo u egocentričnoj fazi: odnos postoji sve dok nam može donijeti nešto pozitivno, sve dok nas "hrani"; ali kada se pojave neki problemi, imamo tendenciju da odustanemo čak i prije nego što se suočim sa teškoćama.
Istina je da rastemo zahvaljujući problemima: u želji da pronađemo rješenje za dinamiku koja ne ide pravim putem, obavezni smo da bolje posmatramo kako se ponašamo, kako se ponašaju drugi, i šta postoji između nas; to je način na koji odnos postaje dublji, zreliji. Čak i ako je potrebno prekinuti odnos za dobro oba partnera, nakon ispitivanja savjesti od strane obojice, razumije se razlog: greška tada postaje iskustvo i znanje, i pomoći će da se ne ponove iste greške u budućem odnosu .
Međutim, u ovom društvu relacionog konzumerizma postali smo emotivno nezreli: zaustavljamo se na površini odnosa bez dubokog prodiranja; više ne slušamo jedni druge, ne pokušavamo da razumijemo, nema mjesta za slušanje, za razumijevanje, za saosjećanje, za gledanje u oči. U našim odnosima nema više mjesta za ljude, već samo za ono što nam mogu dati.
Osim toga, kako bi moglo biti drugačije ako imamo krug prijatelja od 20 do 50 ljudi? Bilo bi ljudski nemoguće povezati duboku i iskrenu vezu sa svakim od njih, tako da smo se suočili sa ovom nametnutom potrebom da postanemo oni ljudi sa selfija a potpuno sami kod kuće.
Šta ako se vratimo na analogne odnose? (One koje treba razviti)
Ko (kao i ja) dolazi iz prethodne generacije, pamti da smo, da bi videli snimljene fotografije, morali da ih razvijemo i sačekamo. U to vrijeme imali ste oko 24 snimka (ako su moja sjećanja dobra), pa ste morali pažljivo birati šta da snimite. Sada, samo u mobilnom možemo zadržati hiljade fotografija, ali koliko njih završi u ramu za slike?
Ko (kao i ja) dolazi iz prethodne generacije, pamti da smo, da bi videli snimljene fotografije, morali da ih razvijemo i sačekamo. U to vrijeme imali ste oko 24 snimka (ako su moja sjećanja dobra), pa ste morali pažljivo birati šta da snimite. Sada, samo u mobilnom možemo zadržati hiljade fotografija, ali koliko njih završi u ramu za slike?
Razlika između digitalnog i analognog je beznačajna: s jedne strane imamo sve (količinu, filtere, visoku rezoluciju, itd.), ali s druge strane, nijesmo imali kvalitet nego vrijednost. Vrijednost koja je nadmašila poze, izvan vizuelnih efekata, izvan vještine fotografa na dužnosti koji je omogućio da se snimak završi uokviren i izložen u dnevnoj sobi.
Ne kažem da se vratimo na stare polaroide, već da bolje iskoristimo ono što imamo u našim rukama, da uživamo u vremenu koje imamo, da ga uložimo u ono što nam je zaista važno.
Jer prava razlika između digitalnog i analognog je vrijeme: u analognom svijetu, za sve treba vremena da se razvije, dok digitalno sve odmah daje. Sve osim osnovnih stvari.
Sandra Saporito
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/65018/consumismo-relazionale-non-amiamo-piu-le-persone-le-usiamo.html
Prevele Ana i Beba Muratović - bebamur.com
Ne kažem da se vratimo na stare polaroide, već da bolje iskoristimo ono što imamo u našim rukama, da uživamo u vremenu koje imamo, da ga uložimo u ono što nam je zaista važno.
Jer prava razlika između digitalnog i analognog je vrijeme: u analognom svijetu, za sve treba vremena da se razvije, dok digitalno sve odmah daje. Sve osim osnovnih stvari.
Sandra Saporito
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/65018/consumismo-relazionale-non-amiamo-piu-le-persone-le-usiamo.html
Prevele Ana i Beba Muratović - bebamur.com
