Svanuće dolazi onom, ko je vidio tamu
U svoj njenoj ubilačkoj veličini ...
Ko je plakao zbog ljudske ravnodušnosti
Al' ravnodušan nije bio ni prema kom!
Svanuće dolazi onom, ko je bio na putu,
Ne poznavajući ni umor, ni ljenost.
Ko je iscrpljen, padao na koljena,
Al' se podizao, produžavao dalje!
I sažimajući volju u pesnice,
Odjednom nalazio kamilično polje
I ostavši bez daha od tupoga bola,
Svoje dlanove skrivao u latice!
Onom ko je sahranio svoje snove
I sjećajući ih se, stremio dalje.
Ko je mogao, između izdaje i laži
Da ne izgubi duhovnu čistotu ...
Slučajno u nebeskom plavetnilu
Odjednom se raskrivaju sunčana vrata ...
Svanuće dolazi onom, ko je vjerovao u svijetlo.
Apsurdno, do poslednjeg. Ali vjerovao!
Ivan Andrejev
Ne poznavajući ni umor, ni ljenost.
Ko je iscrpljen, padao na koljena,
Al' se podizao, produžavao dalje!
I sažimajući volju u pesnice,
Odjednom nalazio kamilično polje
I ostavši bez daha od tupoga bola,
Svoje dlanove skrivao u latice!
Onom ko je sahranio svoje snove
I sjećajući ih se, stremio dalje.
Ko je mogao, između izdaje i laži
Da ne izgubi duhovnu čistotu ...
Slučajno u nebeskom plavetnilu
Odjednom se raskrivaju sunčana vrata ...
Svanuće dolazi onom, ko je vjerovao u svijetlo.
Apsurdno, do poslednjeg. Ali vjerovao!
Ivan Andrejev
RSS Feed
