Svi imamo svoj privatni okean i duboko u sebi krijemo svoje najintimnije tajne, zaštićene tolikim lancima i bravama. Povremeno se vrlo pažljivo vraćamo u one tajne kutke da bismo se nečega setili. Detalja. Slika. Skrivenog zadovoljstvo ili čak traumatičnih trenutaka iz prošlosti.
"Onaj ko otkriva tajne drugih je izdajnik, ali ponekad je onaj koji svoju tajnu naglas otkrije budala."
~ Voltaire
Često čuvanje tajne neizbježno dovodi do zauzimanja varljivog stava. Na primjer, neko ko je zavistan od raznih supstanci, na taj način nanosi štetu sebi i drugima. To čine čak i oni koji više ne vole, koji više ne osjećaju naklonost prema osobi sa kojom žive, već odlučuju da ućute i nastave dalje iz straha, neodlučnosti, navike ili kombinacije svih ovih faktora.
To su stvarnosti kojih smo svi svijesni na ovaj ili onaj način. Međutim, sve tajne ne podrazumevaju ovu dimenziju obmane da bi zaštitile ličnu stvarnost koju želite da sačuvate skrivenu. Svakako postoje tajne koje su daleko od stvaranja problema sebi ili drugima,one su poput dragocijenog blaga obavijenog velom tišine.
Zapravo ne znamo zašto, ali postoje stvari koje bi izgubile sjaj ako bi ih otkrili naglas i pogrešnim ljudima.
Tajne koje zauvijek ostaju u ličnim dnevnicima
Postoje bolne tajne. Činjenice koje nesumnjivo zahtjevaju unutrašnje pročišćenje, pomoću kojeg se možete izlečiti i osloboditi. Greška sa određenim posledicama, obmana ili neadresirana trauma, navodi nas da čvrsto čuvamo u sebi mjesecima ili čak godinama, niz povjerljivih podataka.
~ Voltaire
Često čuvanje tajne neizbježno dovodi do zauzimanja varljivog stava. Na primjer, neko ko je zavistan od raznih supstanci, na taj način nanosi štetu sebi i drugima. To čine čak i oni koji više ne vole, koji više ne osjećaju naklonost prema osobi sa kojom žive, već odlučuju da ućute i nastave dalje iz straha, neodlučnosti, navike ili kombinacije svih ovih faktora.
To su stvarnosti kojih smo svi svijesni na ovaj ili onaj način. Međutim, sve tajne ne podrazumevaju ovu dimenziju obmane da bi zaštitile ličnu stvarnost koju želite da sačuvate skrivenu. Svakako postoje tajne koje su daleko od stvaranja problema sebi ili drugima,one su poput dragocijenog blaga obavijenog velom tišine.
Zapravo ne znamo zašto, ali postoje stvari koje bi izgubile sjaj ako bi ih otkrili naglas i pogrešnim ljudima.
Tajne koje zauvijek ostaju u ličnim dnevnicima
Postoje bolne tajne. Činjenice koje nesumnjivo zahtjevaju unutrašnje pročišćenje, pomoću kojeg se možete izlečiti i osloboditi. Greška sa određenim posledicama, obmana ili neadresirana trauma, navodi nas da čvrsto čuvamo u sebi mjesecima ili čak godinama, niz povjerljivih podataka.
Kada se to dogodi, ne oklijevamo da pribjegnemo oštrim odbrambenim mehanizmima koji nam omogućavaju da napravimo sigurnu udaljenost između spoljnog svijeta i tog nježnog područja u kojem se napaja plamen naše tajne rane. Kažemo sebi da je „sve u redu“, „život ide dalje“. I tada naše ponašanje oscilira između anksioznosti, ranjivosti i depresije.
Otkrivanje ovih stvari naglas znači istovremeno suočavanje sa drugim izvorom stresa, jer ne znamo kako bi drugi mogli da reaguju. U osnovi, ne znamo šta će se dogoditi ako prekinemo tu krhku i lažnu ravnotežu koja nas održava.
Otkrivanje ovih stvari naglas znači istovremeno suočavanje sa drugim izvorom stresa, jer ne znamo kako bi drugi mogli da reaguju. U osnovi, ne znamo šta će se dogoditi ako prekinemo tu krhku i lažnu ravnotežu koja nas održava.
Porodična otkrića
Svi smo dobro svijesni da ako nešto boli, mora se pustiti. Glasno izgovaranje stvari koje smo izabrali da sakrijemo pod tepih svog uma zaista nas može osloboditi, izliječiti. Postoje oni koji odluče da to nikada ne učine. S tim u vezi, pričaćemo vam o dr Evanu Imber-Black, psihijatru i direktoru "Centra za porodično zdravlje" u Njujorku.
U svojoj knjizi "Tajne porodica i porodična terapija" govori o tome koliko je ljudi smatralo korisnim svakodnevno upisivanje u dnevnik svakodnevnog života. Ova lična iskustva, utisnuta ponekad ružnim ili klimavim rukopisom, skrivala su pravu dramu ili traumu koju se ti ljudi nikada nisu usudili da priznaju svojim porodicama. Pisanje je za njih postalo svakodnevni spas.
Sada se, kako objašnjava dr Imber-Blek, porodične tajne, umesto da isparavljaju, prenose sa generacije na generaciju kao nasleđe. Čak i ako se ove činjenice ne otkriju, negativna emocionalna klima i napetost kontaminiraju cijelu dinamiku.
Pisanje dnevnika pomaže, ali nije dovoljno. Neophodno je osloboditi se, obnoviti, izliječiti.
Tajne koje čuvam samo u potkrovlju svoje duše
Postoje tajne koje, za razliku od prethodnih, ne bole. One su naši, kao i naša koža, kiseonik koji udišemo ili ožiljci koje smo napravili kao djeca i koje povremeno mazimo kako bi nas teleportovali u prošli trenutak. Postoje uspomene koje nas definišu i koje jednostavno odlučimo da ne delimo ni sa kim.
Ponekad se ovo privatno blago sastoji od osjećanja i misli koje se javljaju u određeno vreme. Često nisu ništa drugo do iskustva, ona koja čine emocionalnu strukturu koja nas definiše. Sjećanja koja se ne mogu naglas otkriti jer ne postoje riječi koje mogu da opišu neizmjernost onih senzacija od kojih još uvek drhtimo iznutra.
Jedna stvar koju svi znamo je da ponekad odlučimo da podelimo ove nježne tajne sa voljenom osobom. Učiniti to ili ne, izbor je koji zahtjeva malo razmišljanja. Nije dobro previše se prepuštati emocionalnosti trenutka jer rizikujemo da ovi privatni prostori budu oskrnavljeni ironijom, razočaranjem ili čak izdajom.
Vjerovali ili ne, uvijek je dobro svoje tajne čuvati za sebe. To su privatna ostrva, zabačeni vrtovi u kojima možete puštati korijene, gdje se s vremena na vreme možete vratiti da biste pronašli smirenje i u miru prigrlili vašu suštinu.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/segreto-soffitta-anima/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Svi smo dobro svijesni da ako nešto boli, mora se pustiti. Glasno izgovaranje stvari koje smo izabrali da sakrijemo pod tepih svog uma zaista nas može osloboditi, izliječiti. Postoje oni koji odluče da to nikada ne učine. S tim u vezi, pričaćemo vam o dr Evanu Imber-Black, psihijatru i direktoru "Centra za porodično zdravlje" u Njujorku.
U svojoj knjizi "Tajne porodica i porodična terapija" govori o tome koliko je ljudi smatralo korisnim svakodnevno upisivanje u dnevnik svakodnevnog života. Ova lična iskustva, utisnuta ponekad ružnim ili klimavim rukopisom, skrivala su pravu dramu ili traumu koju se ti ljudi nikada nisu usudili da priznaju svojim porodicama. Pisanje je za njih postalo svakodnevni spas.
Sada se, kako objašnjava dr Imber-Blek, porodične tajne, umesto da isparavljaju, prenose sa generacije na generaciju kao nasleđe. Čak i ako se ove činjenice ne otkriju, negativna emocionalna klima i napetost kontaminiraju cijelu dinamiku.
Pisanje dnevnika pomaže, ali nije dovoljno. Neophodno je osloboditi se, obnoviti, izliječiti.
Tajne koje čuvam samo u potkrovlju svoje duše
Postoje tajne koje, za razliku od prethodnih, ne bole. One su naši, kao i naša koža, kiseonik koji udišemo ili ožiljci koje smo napravili kao djeca i koje povremeno mazimo kako bi nas teleportovali u prošli trenutak. Postoje uspomene koje nas definišu i koje jednostavno odlučimo da ne delimo ni sa kim.
Ponekad se ovo privatno blago sastoji od osjećanja i misli koje se javljaju u određeno vreme. Često nisu ništa drugo do iskustva, ona koja čine emocionalnu strukturu koja nas definiše. Sjećanja koja se ne mogu naglas otkriti jer ne postoje riječi koje mogu da opišu neizmjernost onih senzacija od kojih još uvek drhtimo iznutra.
Jedna stvar koju svi znamo je da ponekad odlučimo da podelimo ove nježne tajne sa voljenom osobom. Učiniti to ili ne, izbor je koji zahtjeva malo razmišljanja. Nije dobro previše se prepuštati emocionalnosti trenutka jer rizikujemo da ovi privatni prostori budu oskrnavljeni ironijom, razočaranjem ili čak izdajom.
Vjerovali ili ne, uvijek je dobro svoje tajne čuvati za sebe. To su privatna ostrva, zabačeni vrtovi u kojima možete puštati korijene, gdje se s vremena na vreme možete vratiti da biste pronašli smirenje i u miru prigrlili vašu suštinu.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/segreto-soffitta-anima/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
