Postoje uspomene koje su nam odjednom uznemire dušu. Jer u trenucima poteškoća nema ništa ljepše od toga da napola zatvorimo vrata svog sjećanja i pustimo da nas, malo po malo, preplavi jučerašnja sreća i, shodno tome, nađemo snage da se suočimo sa sadašnjošću.
Često se kaže da memorija beleži divne trenutke koje nijedna fotografija nikada ne bi mogla da zabeleži. Budući da nijedan elektronski medij nije u stanju da izazove mirise ili da učini da uživamo u ukusu poljupca ili svježem povjetarcu zore.
Divni trenuci ostavljaju nezaboravne uspomene, uspomene koje nas nasmeju, koje uznemiruju naše duše i koje nam pokazuju da sve što je nekada bilo u našem umu i dalje živi u našem srcu.
Jedan aspekt koji treba uzeti u obzir u vezi sa sjećanjima i pamćenjem je da, nije prostor beskonačnog kapaciteta u koji ulivamo podatke, slike i iskustva koji vjerno odgovaraju stvarnosti da bismo ih držali pod ključem. Sjećanje je u stvarnosti poput platna sposobnog da stvara, dodaje nove tonove, transformiše, pa čak i briše.
Uspomene i brava naše savijesti
Prema William Jamesu, čuvenom filozofu, psihologu i bratu Henrija Jamesa, pamćenje i svijest su poput ključa sa bravom. Uzmimo primjer: slušajući melodiju, naše sjećanje se vraća u trenutak iz prošlosti. Ne treba nam vremenska mašina. To je nehotično sjećanje.
Ostajemo suspendirani na nekoliko sekundi u magli tog sjećanja, u tom trenutku koji može biti nosilac pozitivne ili negativne vrijednosti, sve dok nas savijest ne pozove i povuče nazad u bravu stvarnosti.
Divni trenuci ostavljaju nezaboravne uspomene, uspomene koje nas nasmeju, koje uznemiruju naše duše i koje nam pokazuju da sve što je nekada bilo u našem umu i dalje živi u našem srcu.
Jedan aspekt koji treba uzeti u obzir u vezi sa sjećanjima i pamćenjem je da, nije prostor beskonačnog kapaciteta u koji ulivamo podatke, slike i iskustva koji vjerno odgovaraju stvarnosti da bismo ih držali pod ključem. Sjećanje je u stvarnosti poput platna sposobnog da stvara, dodaje nove tonove, transformiše, pa čak i briše.
Uspomene i brava naše savijesti
Prema William Jamesu, čuvenom filozofu, psihologu i bratu Henrija Jamesa, pamćenje i svijest su poput ključa sa bravom. Uzmimo primjer: slušajući melodiju, naše sjećanje se vraća u trenutak iz prošlosti. Ne treba nam vremenska mašina. To je nehotično sjećanje.
Ostajemo suspendirani na nekoliko sekundi u magli tog sjećanja, u tom trenutku koji može biti nosilac pozitivne ili negativne vrijednosti, sve dok nas savijest ne pozove i povuče nazad u bravu stvarnosti.
Veći dio svog života provodimo "sjećajući se stvari, evocirajući prošlost" i činimo to jer je prema onome što nam neuronauka objašnjava, sjećanje onaj vječiti putnik koji nas poziva na svoje veliko ostrvo da procijeni prošlost, da sprovede u delo sadašnjost i planiranje za budućnost. Sve ovo je integrisano u našu svijest, u onu bujnu, haotičnu i prepoznatljivu "cijelinu" koja svakog od nas karakteriše na jedinstven način.
Potreba da budemo arhitekte naše sadašnjosti da bismo izgradili pozitivna sjećanja
"Pozitivna iskustva stvaraju srećne uspomene". Svi to znamo, očigledno je; međutim takođe je jasno da mogućnost da imamo srećna, vesela i prijatna iskustva ne zavisi uvijek od nas. Ponekad se sreća ne okrene na našu stranu, postoje razočaranja, emocionalne promijene tokom našeg putovanja, traumatični događaji, pa čak i loši dani.
Potreba da budemo arhitekte naše sadašnjosti da bismo izgradili pozitivna sjećanja
"Pozitivna iskustva stvaraju srećne uspomene". Svi to znamo, očigledno je; međutim takođe je jasno da mogućnost da imamo srećna, vesela i prijatna iskustva ne zavisi uvijek od nas. Ponekad se sreća ne okrene na našu stranu, postoje razočaranja, emocionalne promijene tokom našeg putovanja, traumatični događaji, pa čak i loši dani.
Međutim, jedan aspekt o kojem smo govorili na početku i vraćamo se sada povezan je sa činjenicom da sjećanje ne reprodukuje činjenice uvijek vjerno. Iste stvarnosti koju doživljavaju dvoje ljudi mogu se različito pamtiti, jer svako od nas na ovaj ili onaj način tumači (percipira) ono što vidimo - tu boravi magija i misterija ljudskog pamćenja. Mozak nije kamera ili fotokopir aparat, mozak je vrlo viješt tumač.
Ipak, sve ovo zapravo može predstavljati sjajno oružje koje nam stoji na raspolaganju.
Sjećanje i emocije
Svi možemo biti arhitekte svoje stvarnosti i koristiti memoriju i emocije da bismo sa većim samopouzdanjem i lakoćom napredovali na svom putu. Zbog toga imajte na umu sledeće strategije:
Selektivno pamćenje omogućava nam da zacelimo rane. Uzmimo primjer: upravo ćete prekinuti vezu sa osobom. Jedan od načina suočavanja sa bolom je izbjegavanje fokusiranja na sjećanja na negativne ili traumatične događaje. Čineći to, zapravo, ne biste napredovali i na kraju biste postali zarobljenici patnje. Radi se o prihvatanju činjenica, moći zatvoriti ciklus i osigurati da pozitivna sjećanja budu živopisnija od negativnih. Tek tada možete reći da ste imali " život vrijedan življenja".
Sjećanja tokom depresije mogu biti mač sa dve oštrice. Prema zanimljivoj studiji objavljenoj u časopisu Frontiers in Psichology, pozivanje pacijenta sa depresijom da se sjeti srećnih trenutaka iz svoje prošlosti može biti kontraproduktivno. U tim slučajevima utvrđeno je da mozak nije u stanju da aktivira nagradne krugove, s obzirom na to da depresivne ljude karakteriše anhedonija u kojoj nisu u mogućnosti da uživaju u pozitivnim uspomenama ili iskustvima.
Dakle, zato je tokom teških trenutaka našeg života, najbolje "izgraditi sadašnjost", povezati se sa "ovdje i sada". Ponekad je motoru promene potrebna samo ta vitalna iskra: pozitivna emocija puna nade.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/tutti-ricordi-inquietano-lanimo/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Ipak, sve ovo zapravo može predstavljati sjajno oružje koje nam stoji na raspolaganju.
Sjećanje i emocije
Svi možemo biti arhitekte svoje stvarnosti i koristiti memoriju i emocije da bismo sa većim samopouzdanjem i lakoćom napredovali na svom putu. Zbog toga imajte na umu sledeće strategije:
Selektivno pamćenje omogućava nam da zacelimo rane. Uzmimo primjer: upravo ćete prekinuti vezu sa osobom. Jedan od načina suočavanja sa bolom je izbjegavanje fokusiranja na sjećanja na negativne ili traumatične događaje. Čineći to, zapravo, ne biste napredovali i na kraju biste postali zarobljenici patnje. Radi se o prihvatanju činjenica, moći zatvoriti ciklus i osigurati da pozitivna sjećanja budu živopisnija od negativnih. Tek tada možete reći da ste imali " život vrijedan življenja".
Sjećanja tokom depresije mogu biti mač sa dve oštrice. Prema zanimljivoj studiji objavljenoj u časopisu Frontiers in Psichology, pozivanje pacijenta sa depresijom da se sjeti srećnih trenutaka iz svoje prošlosti može biti kontraproduktivno. U tim slučajevima utvrđeno je da mozak nije u stanju da aktivira nagradne krugove, s obzirom na to da depresivne ljude karakteriše anhedonija u kojoj nisu u mogućnosti da uživaju u pozitivnim uspomenama ili iskustvima.
Dakle, zato je tokom teških trenutaka našeg života, najbolje "izgraditi sadašnjost", povezati se sa "ovdje i sada". Ponekad je motoru promene potrebna samo ta vitalna iskra: pozitivna emocija puna nade.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/tutti-ricordi-inquietano-lanimo/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
