Koliko mislite da je potrebno Ijekova za liječenje svih bolesti? Od 150 do 200. To su podaci iz SZO (Svjetske zdavstvene organizacije), a farmaceutske kompanije nam nude više od 10.000 Ijekova. Tabletama su pretrpane sve apoteke, sati trebaju da se pogledaju sve te etikete. Možda je to zato što proizvođači Ijekova imaju samo jedan cilj: Ne da nas liječe, već da zarade. Sami doktori to zovu Farmagedon.
Nasilje farmaceutskog biznisa već diktira medicini i pacijentima svoje uslove. Zašto Ijekari zovu "valokordin" i "korvalol" opijumom za narod? Zašto kupujemo Ijekove protiv bolesti, za koje čak ne zna ni SZO? Zašto skrivaju da se čir na želucu može praktično izliječiti samo jednom tabletom?
Ako je vjerovati statistici farmaceutskih kompanija od dysbiosis-a pati 90% populacije. U apotekama se prodaju desetine preparata protiv te bolesti: probiotici, prebiotici, sinbiotici i ostali "tikovi". Evo kako se opisuju simptomi dysbiosis-a na sajtu jednog od najpopularnijeg preparata: dijareja, dispepsija, to jest oštećenje varenja, zatvor, meteorizam, abdominalna nadutost bol u stomaku, moguće su i alergijske kožne reakcije. Štaviše na tom sajtu nas plaše da ako ne liječimo dysbiosis on može dovesti do ozbiljnih posledica, sve do imunodeficita i čak mentalnih poremećaja.
Farmaceutske kompanije su tako dobro ukrile tragove da Ijekari sami ne mogu, kako se kaže, da odvoje "muvu od kotleta", da shvate gdje je bolest a gdje su njezini simptomi. Zvanično dysbiosis u svijetu se ne smatra zasebnom bolešću.
Autori filma su pošli u Švajcarsku, gdje se nalazi nezvanična farmaceutska prestonica svijeta. Pored Ženeve se nalazi svjetska kancelarija SZO, gdje se vodi takozvani međunarodni medicinski registar klasifikacija bolesti. U njemu se unose sve bolesti i svi simptomi koje je zvanično medicina priznala. U datom izdanju u zavisnosti kako se računa postoji od 12-15.000 raznih kategorija. Željeli su da saznaju da li u tom registru postoji dysbiosis?
Dysbiosis uopšte ne postoji, ni kao bolest, ni kao simptom, ni u staroj ni u novoj verziji registra. Dysbiosis je jednostavno opšti pojam. Treba liječiti uzrok tog stanja. Ali, farmaceutskim kompanijama to nije profitabilno.
Da li preparati koji liječe dysbiosis mogu bar nekako djelovati na mikrofloru? To je veliko pitanje! Gotovo svi oni u svom sastavu sadrže specijalne dobre bakterije, koje se po fikciji bore sa dysbiosis-om. Istina te bakterije su liofilizirane tj. osušene, kao da spavaju. Da li one uspijevaju da se probude u našem organizmu to niko sada ne zna?
Ako je vjerovati statistici farmaceutskih kompanija od dysbiosis-a pati 90% populacije. U apotekama se prodaju desetine preparata protiv te bolesti: probiotici, prebiotici, sinbiotici i ostali "tikovi". Evo kako se opisuju simptomi dysbiosis-a na sajtu jednog od najpopularnijeg preparata: dijareja, dispepsija, to jest oštećenje varenja, zatvor, meteorizam, abdominalna nadutost bol u stomaku, moguće su i alergijske kožne reakcije. Štaviše na tom sajtu nas plaše da ako ne liječimo dysbiosis on može dovesti do ozbiljnih posledica, sve do imunodeficita i čak mentalnih poremećaja.
Farmaceutske kompanije su tako dobro ukrile tragove da Ijekari sami ne mogu, kako se kaže, da odvoje "muvu od kotleta", da shvate gdje je bolest a gdje su njezini simptomi. Zvanično dysbiosis u svijetu se ne smatra zasebnom bolešću.
Autori filma su pošli u Švajcarsku, gdje se nalazi nezvanična farmaceutska prestonica svijeta. Pored Ženeve se nalazi svjetska kancelarija SZO, gdje se vodi takozvani međunarodni medicinski registar klasifikacija bolesti. U njemu se unose sve bolesti i svi simptomi koje je zvanično medicina priznala. U datom izdanju u zavisnosti kako se računa postoji od 12-15.000 raznih kategorija. Željeli su da saznaju da li u tom registru postoji dysbiosis?
Dysbiosis uopšte ne postoji, ni kao bolest, ni kao simptom, ni u staroj ni u novoj verziji registra. Dysbiosis je jednostavno opšti pojam. Treba liječiti uzrok tog stanja. Ali, farmaceutskim kompanijama to nije profitabilno.
Da li preparati koji liječe dysbiosis mogu bar nekako djelovati na mikrofloru? To je veliko pitanje! Gotovo svi oni u svom sastavu sadrže specijalne dobre bakterije, koje se po fikciji bore sa dysbiosis-om. Istina te bakterije su liofilizirane tj. osušene, kao da spavaju. Da li one uspijevaju da se probude u našem organizmu to niko sada ne zna?
Vasilij Vlasov:
"Proizvođači su neodređeni, jedni kažu da te umiru a naše ostaju žive, da mi imamo takvu sposobnost itd. Nažalost, provjere svih tih proizvoda koji sadrže mikroorganizme pokazuju da oni nemaju efekta. Takvi eksperimenti su se provodili mnogo puta i ti poizvodi nemaju efekta."
U uputstvu lijeka protiv dysbiosis-a je rečeno da jedna kapsula sadrži 12.000.000 živih i liofiliziranih laktobacila. Mnogo je nula, zvuči uvjerljivo! Ali, stvar je u tome da se ista količina bakterija može dobiti prosto ako se popije čaša kefira.
Shane Ellison
Elison Šejn je biohemičar iz SAD on je više od deset godina radio u multinacionalnoj farmaceutskoj korporaciji. Ljekovi tog proizvođača se nalaze u svakom domaćinstvu širom svijeta. Napustivši tu kompaniju Šejn je senzacionalno izjavio:
"Pošto sam hemičar, uvijek sam bio za naučni pristup. Ali rad u farmaceutskoj industriji je bila izdaja nauke. Ja sam govorio sa farmaceutskim kompanijama koje su otvoreno izjavljivale: "Mi stvaramo simptomske Ijekove. Mi ne liječimo uzrok. "
Mi se sa tim stalno susrećemo. Kupujemo preparate za uklanjanje simptoma. Tim Ijekovima su zatrpane bolnice, apoteke i naše kućne apoteke. Farmaceutske kompanije specijalno razvijaju Ijekove za uklanjanje simptoma, a ne za liječenje bolesti. Tako se stvara biznis model, koji omogućava tokom života prodavati čovjeku jedan ili drugi preparat.
"Pošto sam hemičar, uvijek sam bio za naučni pristup. Ali rad u farmaceutskoj industriji je bila izdaja nauke. Ja sam govorio sa farmaceutskim kompanijama koje su otvoreno izjavljivale: "Mi stvaramo simptomske Ijekove. Mi ne liječimo uzrok. "
Mi se sa tim stalno susrećemo. Kupujemo preparate za uklanjanje simptoma. Tim Ijekovima su zatrpane bolnice, apoteke i naše kućne apoteke. Farmaceutske kompanije specijalno razvijaju Ijekove za uklanjanje simptoma, a ne za liječenje bolesti. Tako se stvara biznis model, koji omogućava tokom života prodavati čovjeku jedan ili drugi preparat.
Aleksandar Mjasnikov doktor medicinskih nauka
Aleksandar Mjasnikov: "Postoje Ijekovi za bolesti koje ne postoje. Nažalost to se sreće i u međunarodnoj medicinskoj praksi. Često se dešavaju takve situacije. Bezuslovno njih diriguju interesi proizvođača tih preparata."
Valokordin i korvalol u suštini su jedno isto. Ti preparati počeli su se proizvoditi prije 50 godina. Od tada je nauka daleko otišla, a mi smo još uvijek uvjereni da boljeg lijeka za srce prosto nema. Ljekari ga čak u šali zovu "opijum za narod".
Luiza Karjeva je potrošač korvalola sa stažom, ona je bukvalno na srčanim kapima. Pije ih svakodnevno po deset puta dnevno. Nedavno je shvatila da ih ne može samostalno ostaviti. Sve je počelo prije pet godina, u Luizinoj porodici desile su se nesreće, za nekoliko nedjelja izgubila je pola svoje rodbine. Lijek je počela da pije zbog srčanih problema. Tada je Luiza mislila samo o jednom, kako da ne poludi od tuge. Svaki dan je pila po 30 kapi, svaka 4 sata. Zavisnost je brzo došla, posle mjesec dana 30 kapi nije bilo dovoljno. Doza je došla do 50 a intervali su se smanjili. Sada ona bez kapi ne izlazi iz kuće. U apotekama kupuje po deset flašica odjednom, zbog zalihe.
Luizu su poveli kod Ijekara specijaliste za narkologiju. Posle nekoliko minuta Ijekar je postavio dijagnozu, kod nje nije ništa drugo do klasičan sindrom odvikavanja od narkotika. To jest, jednostavno rečeno narkotički lom.
Stvar je u tome što se u sastavu "valokordina" i "korvalola" nalazi fenobarbiton, koji trenutno ulazi u spisak jako djelujućih i otrovnih supstanci i ispoljava narkotički efekat. Kao i svaki narkotik može izazvati zavisnost, što se i Luizi dogodilo.
Uopše sa stanovništva farmaceutskog biznisa "valokordin" i "korvalol" su idealni preparati. Ne samo da uklanjaju simptome već i stvaraju zavisnost. Vi postajete najodaniji potrošač pošto ne možete bez njega funkcionisati. Najinteresantnije da ti preparati koji se koriste kod srčanih oboljenja ne liječe od istih. Oni jednostavno isključuju glavu, tako radi svaki narkotik. Glava se opušta, ne razmišIja ni o čemu, ostaje samo da se nadamo da će bolovi u predjelu srca sami proći.
Pavel Vorobjev Akademik RAMN
Pavel Vorobjev: "Oni su opasni prvenstveno jer je to stalna narkotizacija. Drugo opasni su zato što Ijudi sa infarktom miokarda koji upotrebljavaju "valokordin" period efektivnog dejstva savremenim preparatima odlažu, i dolaze u bolnicu kada više ništa nije moguće uraditi."
Aleksandar Mjasnikov, doktor medicinskih nauka, bivši glavni Ijekar Kremaljske bolnice pri upravi ruskog presjednika, sada je glavni Ijekar moskovske gradske kliničke, bolnice 71.
"Tim besmislenim preparatima za koje su dati milioni i milioni rubalja samo na noivou jedne bolnice, zatrpana su odjeljenja, bolesnici idu i trebuju te preparate. Kada sam na nivou te bolnice pokušao promijeniti i ukinuti te preparate prosto sam naišao na socijalni bunt. Kod mene su dolazile babe, njihove delegacije: "On nam uvijek pomažu". Izdržao sam tri mjeseca, provjeravali su me departmani, minitarstvo zdravlja. Pisali su čak i krivične prijave na mene. Na kraju krajeva jednostavno sam odustao. Radite kako hoćete. Nijesam ništa mogao dokazati jer na nivou jedne bolnice to je nemoguće, treba mijenjati psihologiju i Ijekara i pacijenata."
U svjetskoj naučnoj zajednici postoji mnogo pristalica teorije zavjere farmaceuta. Zavjera je u tome što velika većina Ijekova koja se danas prodaje na kraju krajeva nije potrebna čovječanstvu. Oni ili samo otklanjaju simptome a ne liječe uzrok bolesti, ili su jednostavno beskorisni. Njihov zadatak je samo jedan, da donose profit farmaceutskim kompanijama.
"Tim besmislenim preparatima za koje su dati milioni i milioni rubalja samo na noivou jedne bolnice, zatrpana su odjeljenja, bolesnici idu i trebuju te preparate. Kada sam na nivou te bolnice pokušao promijeniti i ukinuti te preparate prosto sam naišao na socijalni bunt. Kod mene su dolazile babe, njihove delegacije: "On nam uvijek pomažu". Izdržao sam tri mjeseca, provjeravali su me departmani, minitarstvo zdravlja. Pisali su čak i krivične prijave na mene. Na kraju krajeva jednostavno sam odustao. Radite kako hoćete. Nijesam ništa mogao dokazati jer na nivou jedne bolnice to je nemoguće, treba mijenjati psihologiju i Ijekara i pacijenata."
U svjetskoj naučnoj zajednici postoji mnogo pristalica teorije zavjere farmaceuta. Zavjera je u tome što velika većina Ijekova koja se danas prodaje na kraju krajeva nije potrebna čovječanstvu. Oni ili samo otklanjaju simptome a ne liječe uzrok bolesti, ili su jednostavno beskorisni. Njihov zadatak je samo jedan, da donose profit farmaceutskim kompanijama.
Akademik Pavel Vorobjev: Na svetskom globalnom tržištu postoji samo 1% Ijekova koji djeluju. Postoji još otprilike 5-8% preparata koji pomažu bolesnicima, za neke simptome bolesti. Sve otalo je SMEĆE.
Ljekovi mogu liječiti simptome, mogu liječiti nepostojeće bolesti, a mogu uopšte ništa da ne liječe. čudite se! Ali, to su riječi samih proizvođača.
Danas za liječenje jednih istih simptoma postoje desetine preparata. Na primjer antipiretici, sa njima su popunjene cijele police bilo koje apoteke.
Za novi vid preparata u apotekama bukvalno nema mjesta. Šta preostaje proizvođačima? Najlakše je da sami izmisle bolest, a posle da pronađu lijek za nju. To jest, bukvalno da formiraju novi odjel u apoteci.
Uzmimo na primjer: Sindrom hroničnog umora. O toj napasti počeli su govoriti početkom 90-ih. Prošlo je već više od 20 godina kako se liječi trebalo bi da je svima poznato, i Ijekarima i apotekarima.
Evo kako na primjer izgleda šema liječenja te bolesti:
- Bol u mišićima i zglobovima? Tu pomažu analgetici.
- Nesanica? Sedativi.
- Umor, depresija, otežana koncentracija? Antidepresivi.
- Oslabljeni imunitet? Piti imunostimulatore i još vitamine za prevenciju.
- I nootropili da bi "mozgovi funkcionisali".
Ako uzmete sve ovo to je oko 10.000 RUB. Neki veoma skup sindrom. A možda ga nije potrebno uopšte liječiti? Da li ta bolest zaista postoji? Sa ovim pitanjem autori su se obratili Ministarstvu zdravlja, gdje nijesu dobili jasan odgovor. Potom su se obratili SZO-i. Željeli su da saznaju da li se u međunarodnom medicinskom registru bolesti nalazi Sindrom hroničnog umora.
Takve bolesti nema u registru! Zvanično ne postoji. Bolesti nema, a liječenja ima. A pri tom nije jeftino!
Po riječima samih proizvođača plasirati se može sve što se poželi.
Danas za liječenje jednih istih simptoma postoje desetine preparata. Na primjer antipiretici, sa njima su popunjene cijele police bilo koje apoteke.
Za novi vid preparata u apotekama bukvalno nema mjesta. Šta preostaje proizvođačima? Najlakše je da sami izmisle bolest, a posle da pronađu lijek za nju. To jest, bukvalno da formiraju novi odjel u apoteci.
Uzmimo na primjer: Sindrom hroničnog umora. O toj napasti počeli su govoriti početkom 90-ih. Prošlo je već više od 20 godina kako se liječi trebalo bi da je svima poznato, i Ijekarima i apotekarima.
Evo kako na primjer izgleda šema liječenja te bolesti:
- Bol u mišićima i zglobovima? Tu pomažu analgetici.
- Nesanica? Sedativi.
- Umor, depresija, otežana koncentracija? Antidepresivi.
- Oslabljeni imunitet? Piti imunostimulatore i još vitamine za prevenciju.
- I nootropili da bi "mozgovi funkcionisali".
Ako uzmete sve ovo to je oko 10.000 RUB. Neki veoma skup sindrom. A možda ga nije potrebno uopšte liječiti? Da li ta bolest zaista postoji? Sa ovim pitanjem autori su se obratili Ministarstvu zdravlja, gdje nijesu dobili jasan odgovor. Potom su se obratili SZO-i. Željeli su da saznaju da li se u međunarodnom medicinskom registru bolesti nalazi Sindrom hroničnog umora.
Takve bolesti nema u registru! Zvanično ne postoji. Bolesti nema, a liječenja ima. A pri tom nije jeftino!
Po riječima samih proizvođača plasirati se može sve što se poželi.
Andrej Šuljženko, šef odjeljenja na Institutu za imunologiju RF
Andrej Šuljženko: "U mislima mi se odmah javlja: sindrom hroničnog umora, sindrom hronične aktivnosti, sindrom hroničnog zatvora, sindrom hroničnog proliva, da i dijareje, sindrom hroničnog bola u stomaku, sindrom hronične glavobolje. Tih sindroma može se izmisliti beskonačna količina. "
Prije nekoliko godina u Velikoj Britaniji je počela epidemija rijetke bolesti, svi stariji od 30 godina su počeli bolovati od tkz. sindroma nemirnih nogu. Prije 5-6 godina najprodavaniji preparat u Velikoj Britaniji je bio preparat za liječenje Sindroma nemirnih nogu. Znate li šta je to? Niko ne zna. Samo Englezi zanaju. Zato što su kod njih na TV to vrtili. Preparat za liječenje tog sindroma prodavao se na stotine niliona funti godišnje.
Nama se posrećilo Sindrom nemirnih nogu je čudno zaobišao našu zemlju. Ali to ne znači da nas ne liječe od profitabilnih bolesti. Kako se da farmaceutskim kompanijama da sve sprovedu?
Elison Šejn: "Ja sam učestvovao u stvaranju lijeka koji je u našoj laboratoriji priznat kao smrtnosan. Zatim je u još jednoj laboratoriji dokazana njegova smrtnosnost. Dokazana je opasnost, neefektivnost i na kraju da izaziva ta oboljenja koja treba da liječi. Nijesam mogao shvatiti kome se to može prodati. Za tu svrhu, te kompanije imaju marketinšku službu. U krupnim farmaceutskim kompanijama rade najbolji svjetski stručnjaci za marketing. Koji plaćaju Ijekarima, naučnicima, psihijatrima da potvrde njihove pozitivne rezultate istraživanja. Oni su kupljeni i nauka je kupljena."
Zahvaljujući takvom prijateljstvu farmaceutskih kompanija i Ijekara kod nas liječe desetine nepostojećih bolesti.
Aleksandar Mjasnikov: "Liječi se od Vegetativno-vaskularne distonije koja ne postoji, artroze koja ne postoji, erozije grlića materice što nije bolest, tu spada i dysbiosis, fantazija farmaceutskih firmi. Ali, šta da se radi."
Ureaplasmosis je bolest karakteristična po tome što se kod čovjeka otkrivaju mikrobi koji se tako i zovu-ureaplasme. Oni se navodno prenose polnim putem. Te teorije se pridržavaju mnogi ruski ginekolozi i postavljaju takvu dijagnozu gdje god stignu. U isto vrijeme u SAD i Evropi Ureaplasmosis ne dijagnostikuju i ne liječe. Jednostavno zato što je ne priznaju kao bolest.
Kristina Frolova druži se sa tom napasti već 7 godina. Svake godine prolazi cio kurs liječenja. Kupuje antibiotike, kreme, gelove. Na liječenje djevojka je potrošila više od 40.000 RUB, a bolest se vraća ponovo i ponovo.
Stvar je u tome da se od Ureaplasmosisa nije moguće izliječiti i što je najvažnije nije ni potrebno. Jer ureaplasma nije parazit, ona živi u našem organiznu zajedno sa milionima drugih bakterija. Prisustvo Ureaplasme je apsolutno normalno i nije potrebno nikakvo liječenje. Bolest Ureaplasmosis je očigledna izmišIjotina, veoma dobar način da izvuče iz čovjeka novac, jer se Ureaplasma može liječiti beskonačno.
A zašto su onda krive farmaceutske kompanije? Pošto dijagnozu postavljaju Ijekari, znači prvenstveno je potrebno njih zainteresovati. Za to u farmaceutskim kompanijama postoji odjeljenje medicinskih predstavnika. Zaposleni u tom odjelu ostvaruju komunikacije sa Ijekarima. To je zvanična verzija. Niko to čak ni ne krije. U suštini oni na sve načine motivišu Ijekare da propisuju njihove preparate. I ovdje su sva sredstva dobra. Od nevinih suvernira, olovki, kalendara, kojim su preplavljene sve poliklinike do ručkova u restoranima, i banalnog mita.
Famaceutskim kompanijama 2009. u Rusiji je zabranjeno da organizuju bilo kakve skupove za Ijekare. Po zakonu zabranjeno je čak i dolaziti kod njih u radno vrijeme. I bez ikakvi suvernira, olovaka i kalendara, bilo koja sitnica se smatra mitom. Prošlo je nekoliko godina u suštini malo šta se promijenilo. Prosto farmaceutske kompanije tako lukavo sarađuju sa Ijekarima da ih je veoma teško uhvatiti na djelu.
Natalija je radnik krupne farmaceutske kompanije, već pet godina radi kao medicinski predstavnik. Pod uslovom anonimnosti složila se da nam ispriča sve mehanizme dejstva sa Ijekarima. Kompanija ima jasnu šemu rada medicinskih predstavnika. Jednom nedjeljno stručnjak treba da sprovodi planski obilazak naravno ne pacijenata već Ijekara.
Natalija: Radimo apsolutno sa svim Ijekarima, kod nas ima u kompaniji mnogo predstavnika. Oblast Moskve je podijeljena po okruzima i u svakom okrugu postoje predstavnici koji pokrivaju sve bolnice i sve apoteke, među njima i privatne poliklinike. Uzgred, sa privatnim je mnogo lakše raditi jer su praktično svi oni spremni na kontakte i saradnju. Šire opštenje proizilazi na kursevima i seminarima gdje se pozivaju svi rejonski specijalisti.
Da bi zainteresovali Ijekare susreti se organizuju u neformalnom okruženju, u kafeu ili restoranu. Moja obaveza je da se dogovorim sa restoranom, organizujem prijem, sakupim Ijekare, pozovem doktore medicinskih nauka koji će nastupati i da sve to bude zanimljivo, veselo, da Ijekari međusobno opšte. U intervalima između naših besjeda i zabava sprovode se još i seminari u kojma ih mi obučavamo za naše preparate.
Nekoliko puta mjesečno medicinski predstavnici organizuju konkurs za Ijekare. Na primjer tokom dvije nedjelje Ijekar mora ispisati ne manje od desetak recepata. Ko je ispunio plan taj dobija nagradu: kupon za kupovinu kozmetike ili tehnike. Oni se mogu lako pratiti jer su pored apoteke koje posjećujemo i razgovaramo sa upravnicima koji nas bez problema izvještavaju kako se prodavao naš preparat. Ako vidimo da se preparat prodavao dobro, to znači da ga je Ijekar stvarno propisivao.
Jednom u pola godine kompanije priređuju masovnije putujuće konferencije. Tako ih oni zovu. Na njih se pozivaju Ijekari iz nekoliko rejona. Odlazimo van grada za to nam u potpunosti odgovara neki klub. Na primjer u moskovskoj oblasti može se iznajmiti klub gdje postoje razni zabavni programi, bazen, sauna, razni sadržaji. Između tih zabava sprovodimo obimnu konferenciju po svim našim proizvodnim linijama. Tamo mogu nastupati i Ijekari, koji sa nama opšte i dobijaju informaciju.
Taj je skup zatvorenog tipa. Naravno na njemu ne mogu svi prisustvovati nego strogo sa pozivnicom i mogu učestvovati samo Ijekari. Po pravilu okuplja ih najvažniji rejonski ogranak.
Evo klasičan primjer kako se korisno može prodati nova bolest od atipične pneumonije:
Prva etapa je prezentacija.
U proljeće 2003. u jugoistočnoj Aziji su se pojavila saopštenja o novoj opasnoj bolesti: mutiranom virusu za koje još ne postoji lijek. Ako nema lijeka znači svima nam prijeti opasnost!
Druga etapa izbacaju se Ijekovi.
Virus se brzo širi na druge kontinente, pojavljuju se glasine o komplikacijama i prvim letalnim ishodima. Mediji alarmiraju. Da li ćemo svi umrijeti? Počinje panika. Farmaceutske laboratorije izbacaju na tržište preparate protiv novog virusa.
Aleksandar Mjasnikov: "Pojavljuje se novi vid bolesti, nove vakcine, ide epidemija, novac su uložili u vakcine. Epidemija nije uspjela, neće valjda novac propasti. Da ne propadne treba mehanizam razraditi, nažalost to se tako radi u cijelom svijetu."
Ovaj scenario kao wc koriste se sve češće i češće. Sami prosudite 2003. ptičiji grip; 2009. svinjski grip. Ne možemo nikoga okriviti, ali zar nijesu to čudne podudarnosti. Kao rezultat toga države su potrošile milijarde dolara za Ijekove, koji potom nikome nijesu potrebni. Paradoks!
Paradoks je u tome dok fabrike štancuju tablete od izmišIjenih bolesti postoji mnogo realnih bolesti za koje lijek još uvijek ne postoji. Zašto? Odgovor je jednostavan nijesu profitabilani.
Vjerovatno ste svi vidjeli kako se svjetski poznate ličnosti zalivaju hladnom vodom. Ove sezone to je bilo najmodernije. No, malo ko shvata zašto to rade. U stvari, tako skupljaju novca za stvaranje lijeka protiv tkz. amiotrofične lateralne skleroze. To je smrtonosna bolest, ali od nje boluje "samo " pola miliona Ijudi širom svijeta zato lijeka nema.
U naučnoj sredini šire se glasine da su Ijekovi protiv bolesti vijeka: AIDS-a, dijabetesa, čira na želucu pronađeni odavno. Samo velike korporacije čine sve kako ova informacija ne bi procurila u javnost.
Nama se posrećilo Sindrom nemirnih nogu je čudno zaobišao našu zemlju. Ali to ne znači da nas ne liječe od profitabilnih bolesti. Kako se da farmaceutskim kompanijama da sve sprovedu?
Elison Šejn: "Ja sam učestvovao u stvaranju lijeka koji je u našoj laboratoriji priznat kao smrtnosan. Zatim je u još jednoj laboratoriji dokazana njegova smrtnosnost. Dokazana je opasnost, neefektivnost i na kraju da izaziva ta oboljenja koja treba da liječi. Nijesam mogao shvatiti kome se to može prodati. Za tu svrhu, te kompanije imaju marketinšku službu. U krupnim farmaceutskim kompanijama rade najbolji svjetski stručnjaci za marketing. Koji plaćaju Ijekarima, naučnicima, psihijatrima da potvrde njihove pozitivne rezultate istraživanja. Oni su kupljeni i nauka je kupljena."
Zahvaljujući takvom prijateljstvu farmaceutskih kompanija i Ijekara kod nas liječe desetine nepostojećih bolesti.
Aleksandar Mjasnikov: "Liječi se od Vegetativno-vaskularne distonije koja ne postoji, artroze koja ne postoji, erozije grlića materice što nije bolest, tu spada i dysbiosis, fantazija farmaceutskih firmi. Ali, šta da se radi."
Ureaplasmosis je bolest karakteristična po tome što se kod čovjeka otkrivaju mikrobi koji se tako i zovu-ureaplasme. Oni se navodno prenose polnim putem. Te teorije se pridržavaju mnogi ruski ginekolozi i postavljaju takvu dijagnozu gdje god stignu. U isto vrijeme u SAD i Evropi Ureaplasmosis ne dijagnostikuju i ne liječe. Jednostavno zato što je ne priznaju kao bolest.
Kristina Frolova druži se sa tom napasti već 7 godina. Svake godine prolazi cio kurs liječenja. Kupuje antibiotike, kreme, gelove. Na liječenje djevojka je potrošila više od 40.000 RUB, a bolest se vraća ponovo i ponovo.
Stvar je u tome da se od Ureaplasmosisa nije moguće izliječiti i što je najvažnije nije ni potrebno. Jer ureaplasma nije parazit, ona živi u našem organiznu zajedno sa milionima drugih bakterija. Prisustvo Ureaplasme je apsolutno normalno i nije potrebno nikakvo liječenje. Bolest Ureaplasmosis je očigledna izmišIjotina, veoma dobar način da izvuče iz čovjeka novac, jer se Ureaplasma može liječiti beskonačno.
A zašto su onda krive farmaceutske kompanije? Pošto dijagnozu postavljaju Ijekari, znači prvenstveno je potrebno njih zainteresovati. Za to u farmaceutskim kompanijama postoji odjeljenje medicinskih predstavnika. Zaposleni u tom odjelu ostvaruju komunikacije sa Ijekarima. To je zvanična verzija. Niko to čak ni ne krije. U suštini oni na sve načine motivišu Ijekare da propisuju njihove preparate. I ovdje su sva sredstva dobra. Od nevinih suvernira, olovki, kalendara, kojim su preplavljene sve poliklinike do ručkova u restoranima, i banalnog mita.
Famaceutskim kompanijama 2009. u Rusiji je zabranjeno da organizuju bilo kakve skupove za Ijekare. Po zakonu zabranjeno je čak i dolaziti kod njih u radno vrijeme. I bez ikakvi suvernira, olovaka i kalendara, bilo koja sitnica se smatra mitom. Prošlo je nekoliko godina u suštini malo šta se promijenilo. Prosto farmaceutske kompanije tako lukavo sarađuju sa Ijekarima da ih je veoma teško uhvatiti na djelu.
Natalija je radnik krupne farmaceutske kompanije, već pet godina radi kao medicinski predstavnik. Pod uslovom anonimnosti složila se da nam ispriča sve mehanizme dejstva sa Ijekarima. Kompanija ima jasnu šemu rada medicinskih predstavnika. Jednom nedjeljno stručnjak treba da sprovodi planski obilazak naravno ne pacijenata već Ijekara.
Natalija: Radimo apsolutno sa svim Ijekarima, kod nas ima u kompaniji mnogo predstavnika. Oblast Moskve je podijeljena po okruzima i u svakom okrugu postoje predstavnici koji pokrivaju sve bolnice i sve apoteke, među njima i privatne poliklinike. Uzgred, sa privatnim je mnogo lakše raditi jer su praktično svi oni spremni na kontakte i saradnju. Šire opštenje proizilazi na kursevima i seminarima gdje se pozivaju svi rejonski specijalisti.
Da bi zainteresovali Ijekare susreti se organizuju u neformalnom okruženju, u kafeu ili restoranu. Moja obaveza je da se dogovorim sa restoranom, organizujem prijem, sakupim Ijekare, pozovem doktore medicinskih nauka koji će nastupati i da sve to bude zanimljivo, veselo, da Ijekari međusobno opšte. U intervalima između naših besjeda i zabava sprovode se još i seminari u kojma ih mi obučavamo za naše preparate.
Nekoliko puta mjesečno medicinski predstavnici organizuju konkurs za Ijekare. Na primjer tokom dvije nedjelje Ijekar mora ispisati ne manje od desetak recepata. Ko je ispunio plan taj dobija nagradu: kupon za kupovinu kozmetike ili tehnike. Oni se mogu lako pratiti jer su pored apoteke koje posjećujemo i razgovaramo sa upravnicima koji nas bez problema izvještavaju kako se prodavao naš preparat. Ako vidimo da se preparat prodavao dobro, to znači da ga je Ijekar stvarno propisivao.
Jednom u pola godine kompanije priređuju masovnije putujuće konferencije. Tako ih oni zovu. Na njih se pozivaju Ijekari iz nekoliko rejona. Odlazimo van grada za to nam u potpunosti odgovara neki klub. Na primjer u moskovskoj oblasti može se iznajmiti klub gdje postoje razni zabavni programi, bazen, sauna, razni sadržaji. Između tih zabava sprovodimo obimnu konferenciju po svim našim proizvodnim linijama. Tamo mogu nastupati i Ijekari, koji sa nama opšte i dobijaju informaciju.
Taj je skup zatvorenog tipa. Naravno na njemu ne mogu svi prisustvovati nego strogo sa pozivnicom i mogu učestvovati samo Ijekari. Po pravilu okuplja ih najvažniji rejonski ogranak.
Evo klasičan primjer kako se korisno može prodati nova bolest od atipične pneumonije:
Prva etapa je prezentacija.
U proljeće 2003. u jugoistočnoj Aziji su se pojavila saopštenja o novoj opasnoj bolesti: mutiranom virusu za koje još ne postoji lijek. Ako nema lijeka znači svima nam prijeti opasnost!
Druga etapa izbacaju se Ijekovi.
Virus se brzo širi na druge kontinente, pojavljuju se glasine o komplikacijama i prvim letalnim ishodima. Mediji alarmiraju. Da li ćemo svi umrijeti? Počinje panika. Farmaceutske laboratorije izbacaju na tržište preparate protiv novog virusa.
Aleksandar Mjasnikov: "Pojavljuje se novi vid bolesti, nove vakcine, ide epidemija, novac su uložili u vakcine. Epidemija nije uspjela, neće valjda novac propasti. Da ne propadne treba mehanizam razraditi, nažalost to se tako radi u cijelom svijetu."
Ovaj scenario kao wc koriste se sve češće i češće. Sami prosudite 2003. ptičiji grip; 2009. svinjski grip. Ne možemo nikoga okriviti, ali zar nijesu to čudne podudarnosti. Kao rezultat toga države su potrošile milijarde dolara za Ijekove, koji potom nikome nijesu potrebni. Paradoks!
Paradoks je u tome dok fabrike štancuju tablete od izmišIjenih bolesti postoji mnogo realnih bolesti za koje lijek još uvijek ne postoji. Zašto? Odgovor je jednostavan nijesu profitabilani.
Vjerovatno ste svi vidjeli kako se svjetski poznate ličnosti zalivaju hladnom vodom. Ove sezone to je bilo najmodernije. No, malo ko shvata zašto to rade. U stvari, tako skupljaju novca za stvaranje lijeka protiv tkz. amiotrofične lateralne skleroze. To je smrtonosna bolest, ali od nje boluje "samo " pola miliona Ijudi širom svijeta zato lijeka nema.
U naučnoj sredini šire se glasine da su Ijekovi protiv bolesti vijeka: AIDS-a, dijabetesa, čira na želucu pronađeni odavno. Samo velike korporacije čine sve kako ova informacija ne bi procurila u javnost.
Barry James Marshall
Bari Džejms Maršal, australijski Ijekar, profesor mikrobiologije, dobitnik Nobelove nagrade. Prije nekoliko godina je izvršio preokret u predstavi naučnika o bolesti čira. Bari Maršal zajedno sa kolegama bacio je svijetsku farmaceutsku industriju na koljena. Dokazao je da čir na želudcu nije hronična bolest. To je proces koji ima bakteriološku prirodu. To jest, ispravnim odabirom Ijekova može se izliječiti jednom zauvijek.
Bari Maršal: " Znamo da treba koristiti nekoliko različitih preparata istovremeno da bi se izliječio helicobacter. Dobra je novost da čir možemo izliječiti samo za nedjelju dana, najviše za 10 dana. I to mnogo bolje, to je samo bakterija ne brinite."
Prvi članak da bakterija izaziva čir na želucu Bari Maršal je publikovao još početkom 90-ih. Niko mu nije povjerovao, ili nije želio da povjeruje. Zapravo njegovo otkriće se poklopilo sa pojavom prvih Ijekova protiv čira. Ti Ijekovi nijesu liječili samo su uklanjali simptome. Pri tome i dobro su se prodavali. Farmaceutske kompanije nijesu zainteresovane za prodaju preparata koji bi izliječili navodne hronične bolesti jednom zauvijek. Njima je profitabilnije da proizvode Ijekove za uklanjanje simptoma.
Bari Maršal: "Profit u toj oblasti je bio 3 milijarde dolara godišnje. Tri milijarde, naravno da nijesu željeli da se bave novim vidom terapije, koja je mogla da izliječi pacijenta za samo 100 $. Farmaceutskim kompanijama je mnogo profitabilnije da prodavaju Ijudima simptomske preparate. Jer preparati takvog tipa ne djeluju na samu bolest. Oni jednostavno djeluju na organizam i treba da se primaju svakodnevno tokom cijelog života. Na taj način 80-ih godina farmaceutske kompanije su zaradile na svakom pacijentu tokom njegovog života oko 10.000 $. Naravno prilikom liječenja koji je usmjereno protiv Helicobacterije jedan pacijent bi donosio prihod samo 100 $."
Pošto profesor Maršal nije mogao da dokaže svoju teoriju, uradio je eksperiment na sebi.
Bari Maršal: "Prije toga sam progutao sondu, prošao ispitivanje i naravno kod mene je sve bilo uredu, nije bilo ni čira, ni bakterije. Posle dvije nedjelje ja sam popio izvjesnu količinu bakterija kojih sam dobio iz nekih mojih pacijenata. Nijesam bio siguran ni u šta. Uopšte, to je bio tajni eksperiment, jer nije naučno na sebe eksperimentisati. Mogao sam biti kritikovan zbog toga.
Posle pet dana osjetio sam malaksalost ujutro na početku rada. Sproveli smo endoskopiju uzeli nekoliko uzoraka i ispostavilo se da se u mom želucu nalaze milioni bakterija Helicobactera. Ali, to još nije sve osim bakterija otkriveni su još leukociti koji su se borili sa bakterijama. Dešavao se proces koji se zove zapaljenje ili gastritis."
Profesor se našao dva koraka od pobjede. U medicinskoj zajednici se smatra da skoro u 100 % slučajeva gastritis dovodi do čira. Ali naučnik, zbog porodičnih okolnosti, nije mogao da nastavi eksperiment.
Bari Maršal:" Tada mi je žena rekla da nikakve inficirane osobe u kući pored djece neće trpiti. Primoran sam bio da odmah primim antibiotike. Primio sam antibiotike i sa tim se završio dvonedjeljni eksperiment."
Ali time je počeo novi život za hiljade Ijudi koji su patili zbog čira na želucu i dvanaestopalačnom crijevu. SZO je zvanično utvrdila novu šemu liječenja čira gdje je uključena pretraga na Helicobacteriju. Istina, još uvije se zbog nečega prodaju desetine preparata koji ne liječe čir, već ga samo na izvjesno vrijeme zalečuju. Ljekari kao i ranije produžavaju da ih propisuju.
Nikita Avdjejev je hronični čiraš. Već skoro 20 godina pati od čira na dvanaestopalačnom crijevu. Sve je počelo 1995. godine kada je Nikita imao 9 godina. Pogoršanje u zadnje vrijeme proizilazi sve češće i češće, skoro svake dvije nedjelje. Nikitu su cijelo vrijeme liječili simptomskim ljekovima. Od Ijekara nikad nije čuo da se od te bolesti može zauvijek osloboditi. Svi su mu govorili: "Vi imate hroničnu bolest. " Najčudnije je da kod Nikite nikada nijesu provjeravali da li prisustvuje Helicobacterija...
Bari Maršal: " Znamo da treba koristiti nekoliko različitih preparata istovremeno da bi se izliječio helicobacter. Dobra je novost da čir možemo izliječiti samo za nedjelju dana, najviše za 10 dana. I to mnogo bolje, to je samo bakterija ne brinite."
Prvi članak da bakterija izaziva čir na želucu Bari Maršal je publikovao još početkom 90-ih. Niko mu nije povjerovao, ili nije želio da povjeruje. Zapravo njegovo otkriće se poklopilo sa pojavom prvih Ijekova protiv čira. Ti Ijekovi nijesu liječili samo su uklanjali simptome. Pri tome i dobro su se prodavali. Farmaceutske kompanije nijesu zainteresovane za prodaju preparata koji bi izliječili navodne hronične bolesti jednom zauvijek. Njima je profitabilnije da proizvode Ijekove za uklanjanje simptoma.
Bari Maršal: "Profit u toj oblasti je bio 3 milijarde dolara godišnje. Tri milijarde, naravno da nijesu željeli da se bave novim vidom terapije, koja je mogla da izliječi pacijenta za samo 100 $. Farmaceutskim kompanijama je mnogo profitabilnije da prodavaju Ijudima simptomske preparate. Jer preparati takvog tipa ne djeluju na samu bolest. Oni jednostavno djeluju na organizam i treba da se primaju svakodnevno tokom cijelog života. Na taj način 80-ih godina farmaceutske kompanije su zaradile na svakom pacijentu tokom njegovog života oko 10.000 $. Naravno prilikom liječenja koji je usmjereno protiv Helicobacterije jedan pacijent bi donosio prihod samo 100 $."
Pošto profesor Maršal nije mogao da dokaže svoju teoriju, uradio je eksperiment na sebi.
Bari Maršal: "Prije toga sam progutao sondu, prošao ispitivanje i naravno kod mene je sve bilo uredu, nije bilo ni čira, ni bakterije. Posle dvije nedjelje ja sam popio izvjesnu količinu bakterija kojih sam dobio iz nekih mojih pacijenata. Nijesam bio siguran ni u šta. Uopšte, to je bio tajni eksperiment, jer nije naučno na sebe eksperimentisati. Mogao sam biti kritikovan zbog toga.
Posle pet dana osjetio sam malaksalost ujutro na početku rada. Sproveli smo endoskopiju uzeli nekoliko uzoraka i ispostavilo se da se u mom želucu nalaze milioni bakterija Helicobactera. Ali, to još nije sve osim bakterija otkriveni su još leukociti koji su se borili sa bakterijama. Dešavao se proces koji se zove zapaljenje ili gastritis."
Profesor se našao dva koraka od pobjede. U medicinskoj zajednici se smatra da skoro u 100 % slučajeva gastritis dovodi do čira. Ali naučnik, zbog porodičnih okolnosti, nije mogao da nastavi eksperiment.
Bari Maršal:" Tada mi je žena rekla da nikakve inficirane osobe u kući pored djece neće trpiti. Primoran sam bio da odmah primim antibiotike. Primio sam antibiotike i sa tim se završio dvonedjeljni eksperiment."
Ali time je počeo novi život za hiljade Ijudi koji su patili zbog čira na želucu i dvanaestopalačnom crijevu. SZO je zvanično utvrdila novu šemu liječenja čira gdje je uključena pretraga na Helicobacteriju. Istina, još uvije se zbog nečega prodaju desetine preparata koji ne liječe čir, već ga samo na izvjesno vrijeme zalečuju. Ljekari kao i ranije produžavaju da ih propisuju.
Nikita Avdjejev je hronični čiraš. Već skoro 20 godina pati od čira na dvanaestopalačnom crijevu. Sve je počelo 1995. godine kada je Nikita imao 9 godina. Pogoršanje u zadnje vrijeme proizilazi sve češće i češće, skoro svake dvije nedjelje. Nikitu su cijelo vrijeme liječili simptomskim ljekovima. Od Ijekara nikad nije čuo da se od te bolesti može zauvijek osloboditi. Svi su mu govorili: "Vi imate hroničnu bolest. " Najčudnije je da kod Nikite nikada nijesu provjeravali da li prisustvuje Helicobacterija...
Akademik Pavel Vorobjev: "Ja ne znam ni jednu savjesnu kompaniju. U principu sve su manje-više savjesne ali čim se pojavi rupa u zakonu sva savjesnost se završava. Oni su privučeni tom rupom, jako, veoma jako. Krenuli su veliki procesi širom svijeta po pitanju rukovodioca u jedne ili druge kompanije nevažno da li su farmaceutske ili ne, po pitanju mita."
Shvatamo da je za farmaceutske kompanije to prosto biznis nema ništa lično, oni samo igraju po pravilima koji postoje. Da ne bi nastupio Farmagedon potrebno je samo ta pravila promijeniti.
Dovoljno je provjeriti stare i nove preparate po današnjim standardima i odmah će isčeznuti problem neefektivnih Ijekova. Dovoljno je uporediti šemu liječenja sa zvaničnim podacima SZO i nestaće izmišIjene bolesti. I najvažnije dovoljno je ne gutati tablete iz bilo kog razloga. Ipak to nijesu bombone. Lijek bez kontraindikacija i nus-efekata ne postoji.
(Dio teksta iz filma "Teorija zavjere - Farmaceuti)
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Dovoljno je provjeriti stare i nove preparate po današnjim standardima i odmah će isčeznuti problem neefektivnih Ijekova. Dovoljno je uporediti šemu liječenja sa zvaničnim podacima SZO i nestaće izmišIjene bolesti. I najvažnije dovoljno je ne gutati tablete iz bilo kog razloga. Ipak to nijesu bombone. Lijek bez kontraindikacija i nus-efekata ne postoji.
(Dio teksta iz filma "Teorija zavjere - Farmaceuti)
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
