Jedna žena razvela se od muža. Zbog glupsti. Nije je sreo na aerodromu. Kao da je mala ili šta? Može naručiti taksi i prelijepo doći do kuće. Ima novac.
|
|
Ima li smisla ići tako daleko, trošiti novac i vrijeme, ako je pogodnije uzeti taksi i stići? Ova dama je tako i učinila. Ušla je u stan, muž je sjedio ispred kompjutera; okrenuo se i rekao: "Stigla si? Zdravo!", i ponovo se okrenuo prema ekranu. Da li je igrao igrice ili radio, teško je reći, uvijek je bio za kompjuterom. Ili na trosjedu sa tabletom. Ili na posao.
|
I sve je bilo normalno, čak i dobro, i hipoteku su otplaćivali, i ponekad išli u bioskop. Sve je bilo normalno! Ali ona je otišla. Niko nije mogao da razumije u čemu je stvar. Ona nije mnogo objašnjavala.
A tako je važno kada nas sreću. I voz konačno stiže na peron, polako, polako. A svi gledaju kroz mutne prozore, pomjeraju zavjese - gdje su moji? Gdje čekaju? Tako se bojiš da nećeš vidjeti svoje u gomili - a na peronu je gomila, neki čak sa cvijećem. Svi idu - trče za sporim vozom, takođe gledaju u prozore - da vide svoje. I radosno se sreću.
Potom mogu opet, da počnu prigovori ili male uvrede, pitanja, razgovori ni o čemu; ali trenutak susreta - je najsrećniji. To je trenutak ljubavi kada vidiš voljeno lice. I poželiš da glasno kažeš saputniku - i mene sreću, vidiš? Muž ili majka, ili otac ili djeda sa bakom! Ili prijatelji. Vidi! Evo ih!
I iz aviona izlaziš i iz navike gledaš u masu ljudi koji čekaju - tražiš svoje. Iako si im sam rekao da ne čekaju - zašto da se muče? Uzeću taksi i sam ću doći. Šta zar sam mali ili šta?
To je malo sretanje. Kao kada se rađamo - tako i sreću. Sa malim buketom, srećnim licima, novim kolicima ... Oni stoje, čekaju, sa noge na nogu se premještaju - čekaju, znači. To je ljubav. Kad nas sreću, to je ljubav, čista i nesebična. Tako rijetka.
A tako je važno kada nas sreću. I voz konačno stiže na peron, polako, polako. A svi gledaju kroz mutne prozore, pomjeraju zavjese - gdje su moji? Gdje čekaju? Tako se bojiš da nećeš vidjeti svoje u gomili - a na peronu je gomila, neki čak sa cvijećem. Svi idu - trče za sporim vozom, takođe gledaju u prozore - da vide svoje. I radosno se sreću.
Potom mogu opet, da počnu prigovori ili male uvrede, pitanja, razgovori ni o čemu; ali trenutak susreta - je najsrećniji. To je trenutak ljubavi kada vidiš voljeno lice. I poželiš da glasno kažeš saputniku - i mene sreću, vidiš? Muž ili majka, ili otac ili djeda sa bakom! Ili prijatelji. Vidi! Evo ih!
I iz aviona izlaziš i iz navike gledaš u masu ljudi koji čekaju - tražiš svoje. Iako si im sam rekao da ne čekaju - zašto da se muče? Uzeću taksi i sam ću doći. Šta zar sam mali ili šta?
To je malo sretanje. Kao kada se rađamo - tako i sreću. Sa malim buketom, srećnim licima, novim kolicima ... Oni stoje, čekaju, sa noge na nogu se premještaju - čekaju, znači. To je ljubav. Kad nas sreću, to je ljubav, čista i nesebična. Tako rijetka.
I ta žena je shvatila da nije voljena. Nije voljena kako treba. Sa svim srcem i dušom. Oni samo žive zajedno ... I otišla je. I udala se za drugog čovjeka koji ju je sretao. I ona je njega sretala, iako je to problematično i nerazumno ...
Mislim, i tamo, na drugom svijetu, da nas takođe sreću. Kao na peronu, naši dragi i voljeni. I odmah ih prepoznamo - među nepoznatim ljudima. I približimo im se, i zagrlimo, pođemo negdje kući, ćaskamo i pričamo novosti. To je ljubav.
Anna Kirjanova
Izvor: vk.com
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
