Dugo prije klasične psihoterapije, stoici su formulisali osnovne principe duhovne harmonije. Novinarka Elif Batuman priča o tome kako joj je filozofija Stoicizma pomogla u prevazilaženju svoje lične krize.
|
|
Filozof- stoik Epiket rođen je kao rob oko 55. godine naše ere, na teritoriji današnje Turske. Ustvari, samo ime Epiket nije ime, već oznaka roba, što znači "kupljen".
Svoje dužnosti ispunjavao je radosno i revnosno, smatrajući sve ljude kao "robove jedinoga Boga". |
Niko ne zna kako je Epiket postao slobodan, ali sa četrdeset godina osnovao je svoju filozofsku školu koja je brzo postala popularna.
Prvi put sam se upoznala sa radom Epiketa nakon prelaska iz San Franciska u Istanbul 2011. Tada sam živela sama u univerzitetskom kampusu u šumi i doživljavala krizu odnosa. Događaji koji su se događali na turskoj političkoj sceni uveli su me u još dublju depresiju.
Prvi red Epiktetovog "Etičkog priručnika" uklonio je teret sa moje duše: "Možemo da kontrolišemo samo dio stvari, ali ne i sve." Jedino što možemo u potpunosti da kontrolišemo je naš sopstveni sud o tome šta je dobro a šta je loše.
Kada želimo novac, ljepotu, tjelesna zadovoljstva ili slavu, mi ćemo neminovno biti nesrećni. Kada se bojimo siromaštva, bolesti, usamljenosti i starosti, osuđeni smo na konstantnu zabrinutost i razočarenje.
Strah i želja su dio naše prirode. Biti stoik znači odvojiti se od njih i postaviti sebi pitanje: da li se ove emocije odnose na situaciju koju mogu kontrolisati ili ne.
Ako to pokušamo, odmah ćemo primijetiti da se prvo ne dešava previše često. Za većinu događaja, smo nemoćni. I možemo spokojno dati "bogovima" da izvršavaju svoju volju, ostavljajući sebi svoje malo ostrvo ličnih preferencija i navika.
Stvari koje nijesu pod našom kontrolom utiču na život. I nema smisla pokušavati to promijeniti. Datum naše smrti, ponašanje drugih ljudi, vremske prilike, tržište hartija od vrijednosti, svjetska politika - to nije u našoj moći.
Stoicizam daje neprocenjivu mantru koja pomaže u situacijama kada od vas ništa ne zavisi. "To nije moja briga." Ona savršeno rezonira sa uznemirujućim mislima koje nas plaše iz dana u dan: "Zašto nemam to što želim? Odjednom će se desiti nešto ćega se bojim? "
Čitajući Epiketeta, shvatila sam da ne stradam toliko od stvarnih problema, nego od stida zbog saznanja da sam ih mogala izbjeći. Ko je, osim mene, bio kriv što sam živjela u takvoj izolaciji, a moj lični život se raspadao u prah?
Kada sam pročitala o tome da se nikada ne treba stidjeti sopstvene usamljenosti - u samoći ili u gomili, shvatila sam da je to ono što često radim. Savjet od Epikteta: posmatraj samoću kao mogućnost da uživate u "slobodi i miru" i osjećajte se "ravan bogovima". A kad ste u gomili zamislite da ste "gost na velikoj svetkovini" i uzmete sve od života.
Epiket mi je pridobio svojim načinom izražavanja misli. Podsjetio me na strogog trenera. "Možeš isčašiti ručni zglob, istegnuti gležanj, nagutati se pijeska", neizbežno ćeš doživjeti gubitke i poniženje.
Svaki ispit je prilika da naučite nešto i korak ka slavi. Kada vam se pojave teškoće, treba doživjeti uzbuđenje i ponos, kao borac, kome je Bog trener postavio snažnog mladog rivala. Pokušajte da vidite u svakom nitkovu koji vam kvari život, božanstveni pokušaj da napravi od vas "olimpijskog šampiona". Ovo je jak argument.
Prvi put sam se upoznala sa radom Epiketa nakon prelaska iz San Franciska u Istanbul 2011. Tada sam živela sama u univerzitetskom kampusu u šumi i doživljavala krizu odnosa. Događaji koji su se događali na turskoj političkoj sceni uveli su me u još dublju depresiju.
Prvi red Epiktetovog "Etičkog priručnika" uklonio je teret sa moje duše: "Možemo da kontrolišemo samo dio stvari, ali ne i sve." Jedino što možemo u potpunosti da kontrolišemo je naš sopstveni sud o tome šta je dobro a šta je loše.
Kada želimo novac, ljepotu, tjelesna zadovoljstva ili slavu, mi ćemo neminovno biti nesrećni. Kada se bojimo siromaštva, bolesti, usamljenosti i starosti, osuđeni smo na konstantnu zabrinutost i razočarenje.
Strah i želja su dio naše prirode. Biti stoik znači odvojiti se od njih i postaviti sebi pitanje: da li se ove emocije odnose na situaciju koju mogu kontrolisati ili ne.
Ako to pokušamo, odmah ćemo primijetiti da se prvo ne dešava previše često. Za većinu događaja, smo nemoćni. I možemo spokojno dati "bogovima" da izvršavaju svoju volju, ostavljajući sebi svoje malo ostrvo ličnih preferencija i navika.
Stvari koje nijesu pod našom kontrolom utiču na život. I nema smisla pokušavati to promijeniti. Datum naše smrti, ponašanje drugih ljudi, vremske prilike, tržište hartija od vrijednosti, svjetska politika - to nije u našoj moći.
Stoicizam daje neprocenjivu mantru koja pomaže u situacijama kada od vas ništa ne zavisi. "To nije moja briga." Ona savršeno rezonira sa uznemirujućim mislima koje nas plaše iz dana u dan: "Zašto nemam to što želim? Odjednom će se desiti nešto ćega se bojim? "
Čitajući Epiketeta, shvatila sam da ne stradam toliko od stvarnih problema, nego od stida zbog saznanja da sam ih mogala izbjeći. Ko je, osim mene, bio kriv što sam živjela u takvoj izolaciji, a moj lični život se raspadao u prah?
Kada sam pročitala o tome da se nikada ne treba stidjeti sopstvene usamljenosti - u samoći ili u gomili, shvatila sam da je to ono što često radim. Savjet od Epikteta: posmatraj samoću kao mogućnost da uživate u "slobodi i miru" i osjećajte se "ravan bogovima". A kad ste u gomili zamislite da ste "gost na velikoj svetkovini" i uzmete sve od života.
Epiket mi je pridobio svojim načinom izražavanja misli. Podsjetio me na strogog trenera. "Možeš isčašiti ručni zglob, istegnuti gležanj, nagutati se pijeska", neizbežno ćeš doživjeti gubitke i poniženje.
Svaki ispit je prilika da naučite nešto i korak ka slavi. Kada vam se pojave teškoće, treba doživjeti uzbuđenje i ponos, kao borac, kome je Bog trener postavio snažnog mladog rivala. Pokušajte da vidite u svakom nitkovu koji vam kvari život, božanstveni pokušaj da napravi od vas "olimpijskog šampiona". Ovo je jak argument.
Većina savjeta u Epiktetovom "Priručniku" govori o tome kako ne pasti u ljutnju zbog krađe i grešaka robova. U početku sam htjela da preskočim ovaj dio. Ali ubrzo sam shvatila da moja veza sa ljudima iz sektora usluga dovodi do istog takvog osjećaja izgubljenosti i krivice.
Kada me je taksista provozao dužim putem ili kad mi je vlasnik piljarnice vratio manji kusur, osjećala sam da je to moja krivica, da to rade zato što govorim turski sa akcentom ili zato što pripadam eliti.
Epiket mi je uklonio te sumorne misli: "Suočeni sa manjim problemima - kapi prolitog ulja, malo ukradenog vina, - ponovljajte sebi: Za ovu malu cijenu kupujem sopstveno spokojstvo ... ".
Dvije hiljade godina prije Frojda, Epiket je već znao način kako da se razruši tamnica, gdje smo sami sebe zaključili. Sa strahovima i strastima programiranim u našem tijelu - možemo se izboriti pomoću razuma.
Prevod teksta: http://www.transurfing-real.ru/2018/01/blog-post_259.html
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Kada me je taksista provozao dužim putem ili kad mi je vlasnik piljarnice vratio manji kusur, osjećala sam da je to moja krivica, da to rade zato što govorim turski sa akcentom ili zato što pripadam eliti.
Epiket mi je uklonio te sumorne misli: "Suočeni sa manjim problemima - kapi prolitog ulja, malo ukradenog vina, - ponovljajte sebi: Za ovu malu cijenu kupujem sopstveno spokojstvo ... ".
Dvije hiljade godina prije Frojda, Epiket je već znao način kako da se razruši tamnica, gdje smo sami sebe zaključili. Sa strahovima i strastima programiranim u našem tijelu - možemo se izboriti pomoću razuma.
Prevod teksta: http://www.transurfing-real.ru/2018/01/blog-post_259.html
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
