To što radi slobodan i srećan čovjek od srca, radosno, nikada ne može da uradi dužnik

​Sve je čovjek radio i davao - sa lakoćom, srećno, bez razmišljanja, radosno. Lijepa riječ, podrška, poklon, pomoć, poljubac - sve je teklo potocima ...

​Ali, dovoljno je čovjeka primorati, čak i malo, i sve će se odmah završiti.

On kao i ranije pomaže i odgovara; ljubi čak, i ako se vrši pritisak na njega. Ali tada je sve drugačije.

To što je iskreno i bez prinude radio slobodan i srećan čovjek, sve je nestalo. Ovo je sada drugi čovjek i drugi odnos.
 
"Zašto nijesi nazvao/la?" "Odgovori mi!", "Daj mi to i to", " Treba da uradiš tako i tako" - to je normalno. U tom nema ništa strašno. Osim toga, što nestaje radost. I sve svijetlo i dobro preokreće se u dužnost.

​A dužnost - to je pravilo.

Kada čovjek komunicira sa nama, on mora ...

A sreća je nestala. I odnos postaje teret. I odgovori će biti suvi i uzdržani iz razumljivog razloga.

To što radi slobodan i srećan čovjek od srca, radosno, nikada ne može da uradi dužnik, vraćajući dug. Posebno - ako ništa nije dužan.

Zato se završava ljubav i prijateljstvo, jer oni ne mogu biti zasnovani na prinudi.
 
Ostaju u suvom ostatku "odnosa".
​

​Sjećanje na ono što je nekada bilo. Kako se od mirisnog jarkog cvijeta dobio herbarijum.

Glupo je primoravati muzičara da svira, slikara - da slika, a pjesnika - da piše. Ili čovjeka primoravati na komunikaciju. Na ispoljavanje osjećanja.
​
Tako se može ostati sam, sa osušenom ružom, tužnom uspomenom na ljubav ...


Autor: Anna Kirjanova


Prevod teksta:  econet.ru 

Prevela: Beba Muratović - bebamur.com ​
​