Tolerantnost prema poniženju

 
" Tolerantnost je medicinski termin koji ozačava nesposobnost organizma da se odupre nekom stranom tijelu. Potpuna tolerancija - to je smrt.

​Tolerantnost prema poniženju, to je kada me ponižavaju, a ja smatram da je to logično i ispravno, to jest, untra se slažem sa tim i nastavljam posle proces ponižavanja unutra sebe.

​Na primjer, neko se uvredljivo izrazio o tome kako ja provodim svoje slobodno vrijeme.

 Čovjek koji ovu tolerantnost nema pobuniće se u stilu " je li to tvoj problem?". Drugi, koji je tolerantan, osjetiće stid ili krivicu i daviti sebe još više.

Tolerantnost nastaje kao posledica pokušaja da se izbegne konflikt i odbacivanje, i to je metod psihološke zaštite sebe od novih napada izvana, odnosno po principu " biću podoban, samo da mi ne govorite razne gadosti". To jeste, radije ću napasti sebe nego da se suprostavim vama.

Za slabog malog čovjek da se suprostavi roditeljima - nije bezopasno djelo, u situaciji kada sav njegov život zavisi od roditelja. Nije bezopasno dati otpor tome, od koga zavisiš. Time se upravo prelijepo koriste poslodavaci i oni koji imaju vlast, kao i supružnik, koji drugog "izdržava". I naravno roditelji. U stvari, to se zove zloupotreba vlasti.

Takav model ponašanja, to jest, odnos prema sebi, učvršćuje se kao funkcionalan način zaštite, i često se koristi tamo, gdje nema zavisnosti. Na primjer, kako ja mogu da zavisim od prijateljice? Ili, kako mogu da zavisim od supruga, ako faktički mogu sama sebe da izdržavam? Ili, još bolje kako mogu da zavisim od bake u ulazu?

Iza pojave tolerantnost direktno ide ranjivost. Ako ja sama sebe napadam, tada unutra mene vječno je otvorena rana sopstvene bezvrijednosti, i treba samo neko da povisi glas u obraćanju meni, poprijeko pogleda - i ja sam već smrtno ranjena. U stvari, u takvoj situaciji, čovjek ne štiti sebe, već drugoga od svog gnjeva, kao reakcije na nepoštovanje sebe. Ne treba meni advokat, već drugome koji me napada sa visine svoje arogancije. U stvari, napadač nije i tražio da se opravda i zaštiti, staviše ako ima dovoljno agresije za napad, onda može sam da se brani, bez ičije pomoći.

Spasenje utopljenika je u rukama samih utopljenika.

​Da se čovjek sam zaštiti kao i obično smetaju mu loša iskustva, kada je na primjer moj protest bio ugušen od strane onih koji imaju vlast. I čovjek sa takvim iskustvom ne rizikuje ponovo da proba, hoće li biti u stanju da se zaštiti ili ne, ili da pokuša nekako da istrenira svoju naviku samozaštite.

Plus tome, dodaje i uverenje da sam ja stvarno ništavan. Ovdje se upravo treba sjetiti priče o dva vuka. Ako hranite vuka pod nazivom "loš" tada će on i rasti. 


Autor: Ana Paulsen  

Prvod teksta: http://econet.ru 

Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
​