Traženje oproštaja je način na koji možemo prepoznati vrijednost drugog u vezi i dozvoliti sebi da rastemo kroz svoje greške.
Koje emocije su potrebne da bismo zamolili za oproštaj?
Izviniti se nekome za nepravdu ili štetu koju smo učinili je nešto jednostavno samo naizgled. To je zapravo mentalna pozicija kojoj se može pristupiti tek nakon sazrevanja niza „etapa” u ličnom i društvenom razvoju.
U porijeklu našeg psihičkog života animiraju nas prilično jednostavne emocionalne reakcije: radost, strah, bijes, tuga, gađenje...
Ove emocije nisu slučajno nazvane "primarne". U stvari, u svom najjednostavnijem obliku, one nam omogućavaju da operišemo samo reakcijama približavanja/udaljavanja od objekta, događaja, osobe. Ako se plašimo, skloni smo da se povučemo. Kada smo ljuti ili srećni, skloni smo da se držimo drugog. Ako smo tužni, skloni smo da se zatvorimo u sebe i tako dalje...
Ova vrsta emocionalnih reakcija postoji i bez samosvesti i zapravo ih nalazimo od ranog detinjstva.
Druge složenije emocije koje treba da iskusimo zahtevaju prisustvo oblika samosvesti. Moramo biti svesni svoje individualnosti kako bismo internalizovali očekivanja, etičke i moralne kodove i iskusili složena emocionalna stanja. Na primjer: stid, ponos ili krivica.
Među njima, stid i krivica zauzimaju istaknuto mjesto kada je riječ o teškoći ili lakoći sa kojom možemo tražiti oproštaj. Hajde da vidimo zašto.
Izviniti se nekome za nepravdu ili štetu koju smo učinili je nešto jednostavno samo naizgled. To je zapravo mentalna pozicija kojoj se može pristupiti tek nakon sazrevanja niza „etapa” u ličnom i društvenom razvoju.
U porijeklu našeg psihičkog života animiraju nas prilično jednostavne emocionalne reakcije: radost, strah, bijes, tuga, gađenje...
Ove emocije nisu slučajno nazvane "primarne". U stvari, u svom najjednostavnijem obliku, one nam omogućavaju da operišemo samo reakcijama približavanja/udaljavanja od objekta, događaja, osobe. Ako se plašimo, skloni smo da se povučemo. Kada smo ljuti ili srećni, skloni smo da se držimo drugog. Ako smo tužni, skloni smo da se zatvorimo u sebe i tako dalje...
Ova vrsta emocionalnih reakcija postoji i bez samosvesti i zapravo ih nalazimo od ranog detinjstva.
Druge složenije emocije koje treba da iskusimo zahtevaju prisustvo oblika samosvesti. Moramo biti svesni svoje individualnosti kako bismo internalizovali očekivanja, etičke i moralne kodove i iskusili složena emocionalna stanja. Na primjer: stid, ponos ili krivica.
Među njima, stid i krivica zauzimaju istaknuto mjesto kada je riječ o teškoći ili lakoći sa kojom možemo tražiti oproštaj. Hajde da vidimo zašto.
Stid i krivica
Često u opštem osjećanju postoji sklonost da se brkaju stid i krivica i da se pogrešno smatraju gotovo sinonimima. Ništa ne može biti lošije, razlika između ove dvije emocije je ključna u pogledu mogućnosti da nekoga zamolite za oproštaj!
Mi, ljudska bića, uglavnom težimo da shvatimo šta nam se dešava i da steknemo predstavu, manje ili više proizvoljnu, o uzrocima onoga što nam se dešava, uključujući naše moguće greške. Neki češće pripisuju odgovornost spolja zbog svoje unutrašnje dispozicije: psiholozi to nazivaju spoljašnjim lokusom kontrole. Drugi imaju tendenciju da sebe prepoznaju kao odgovorne na prvoj liniji fronta i da potcenjuju komponente koje su nezavisne od njihove kontrole. To je unutrašnji lokus kontrole.
Dvije stvari mogu da ometaju iskreni zahtjev za izvinjenje. Nedostatak odgovornosti i sramota.
Zamislimo muškarca i ženu, koji je imao loš dan dođe kući i zalupi vratima, torbom i žestoko udari o razne predmete dok ne baci radio svoje žene na pod. Zamislimo da je on, takođe zbog lošeg dana, narcisoidno ranjiv: već je upio dobru dozu poniženja na poslu i nema namjeru da se ovako osjeća čak i kod kuće! Domaća nesreća, rezultat njegovog ogorčenog besa, rizikuje da ga osramoti: u ovom trenutku svaka „greška“ rizikuje da bude shvaćena kao potvrda njegove nesposobnosti! Zbog toga nije u stanju da preuzme odgovornost za ono što se dogodilo i da zamoli svoju ženu za oproštaj. Umjesto toga, mogao bi da je okrivi što je ostavila radio na neprikladnom mestu i da reaguje ljutito da pogorša stvari...
Želja da se popravi i zatraži oproštaj
Sram je osjećaj zbog kojeg se osjećamo ranjivo, zbog kojeg svoju grešku (ili pretpostavljenu) tumačimo kao lični napad, kao demonstraciju naše nesposobnosti. Nije ono što smo uradili pogrešno, već se sva naša vrijednost kao ljudi doživljava kao neuspješna. Ova emocija je toliko nepodnošljiva da se lako "pokriva" ljutitim reakcijama, pripisujući odgovornost za ono što se dogodilo drugima.
Za razliku od stida, krivica, kada se doživljava u zdravim, nepatološkim razmerama, može nam pomoći da tražimo oproštaj.
Prevod teksta:
https://www.eticamente.net/72909/chiedere-perdono-lincommensurabile-valore-di-questo-gesto.html
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Često u opštem osjećanju postoji sklonost da se brkaju stid i krivica i da se pogrešno smatraju gotovo sinonimima. Ništa ne može biti lošije, razlika između ove dvije emocije je ključna u pogledu mogućnosti da nekoga zamolite za oproštaj!
Mi, ljudska bića, uglavnom težimo da shvatimo šta nam se dešava i da steknemo predstavu, manje ili više proizvoljnu, o uzrocima onoga što nam se dešava, uključujući naše moguće greške. Neki češće pripisuju odgovornost spolja zbog svoje unutrašnje dispozicije: psiholozi to nazivaju spoljašnjim lokusom kontrole. Drugi imaju tendenciju da sebe prepoznaju kao odgovorne na prvoj liniji fronta i da potcenjuju komponente koje su nezavisne od njihove kontrole. To je unutrašnji lokus kontrole.
Dvije stvari mogu da ometaju iskreni zahtjev za izvinjenje. Nedostatak odgovornosti i sramota.
Zamislimo muškarca i ženu, koji je imao loš dan dođe kući i zalupi vratima, torbom i žestoko udari o razne predmete dok ne baci radio svoje žene na pod. Zamislimo da je on, takođe zbog lošeg dana, narcisoidno ranjiv: već je upio dobru dozu poniženja na poslu i nema namjeru da se ovako osjeća čak i kod kuće! Domaća nesreća, rezultat njegovog ogorčenog besa, rizikuje da ga osramoti: u ovom trenutku svaka „greška“ rizikuje da bude shvaćena kao potvrda njegove nesposobnosti! Zbog toga nije u stanju da preuzme odgovornost za ono što se dogodilo i da zamoli svoju ženu za oproštaj. Umjesto toga, mogao bi da je okrivi što je ostavila radio na neprikladnom mestu i da reaguje ljutito da pogorša stvari...
Želja da se popravi i zatraži oproštaj
Sram je osjećaj zbog kojeg se osjećamo ranjivo, zbog kojeg svoju grešku (ili pretpostavljenu) tumačimo kao lični napad, kao demonstraciju naše nesposobnosti. Nije ono što smo uradili pogrešno, već se sva naša vrijednost kao ljudi doživljava kao neuspješna. Ova emocija je toliko nepodnošljiva da se lako "pokriva" ljutitim reakcijama, pripisujući odgovornost za ono što se dogodilo drugima.
Za razliku od stida, krivica, kada se doživljava u zdravim, nepatološkim razmerama, može nam pomoći da tražimo oproštaj.
Prevod teksta:
https://www.eticamente.net/72909/chiedere-perdono-lincommensurabile-valore-di-questo-gesto.html
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
