Priča o teta Mini: Kako živjeti i uživati u životu.
Danas teta Mina više nije na zemlji. Prema našem običaju, mrtvima se ne nosi cvijeće, ali niko nije rekao da im se ne mogu darovati priče.
Mina Moisejevna, ili jednostavno teta Mina, bila je komšinica mog prijatelja, režisera iz kinostudija Gorkog.
Ponekad vidite čovjeka samo pet minuta, a imate osjećaj da ga znate cio svoj život. Upravo takav osjećaj imao sam nakon susreta sa Minom Moisejevnom.
Ponekad vidite čovjeka samo pet minuta, a imate osjećaj da ga znate cio svoj život. Upravo takav osjećaj imao sam nakon susreta sa Minom Moisejevnom.
Sjećam se, sjedim s njom, pričamo. Iznenada - telefonski poziv. Neko je pogriješio broj. Glasan muški glas, koji čak i ja čujem, vrišti:
- Gdje sam upao?!
- A gdje si ciljao? - pitala je teta Mina.
Sada je vrijeme da se kaže ko je teta Mina. Bila je profesionalna provodadžinica. Danas, u doba bračnih oglasa i elektronske komunikacije, izgleda da je ova profesija nestala. Ali samo ne za one koji su poznavali Minu Moisejevnu.
- Čovjek treba da zna da hvali svoju robu - govorila je ona. - Reklama je velika stvar. Gledaj, kad kokoška snese jaje, kako vrišti, kako kokodače. Patka ga snese tiho bez zvuka. A rezultat? Svi kupuju kokošija jaja, niko nije ni čuo za pačja. Nije bilo zvučne reklame!
Ne znam kako je ona reklamirala svoje nevjeste i mladoženje, ali njena klijentela bila je opsežna, telefon nije prestajao da zvoni od jutra do večeri.
Zadovoljstvo mi je bilo da slušam kako rešava bračne stvari.
- Alo! Šta? Da, sjećam se Volođa. Pa šta hoćete? Da je mlada, lijepa i šta još? Bogata. Ne razumijem, trebaju li vam tri žene? Oh, jedna! Ali, da ima sve to. Jasno. Izvinite, a šta vi imate? Šta ste po profesiji? Nastavnik biologije? Pa, zovite, tražićemo.
- Zdravo! Ko je? Roza Grigorjevna? Odakle ste? Iz Buchesa. Vrlo lijepo. A šta želite? Mladoženju? Za koga, za ćerku? Ne? A za koga, za unuku? Oh, za sebe! Zanimljivo. Ako nije tajna, koliko ste napunili godina? Trideset šest? Koje godine? Pa, dobro tražićemo. Možda ćemo nešto iskopati.
- Alo, to je Jakov Abramović. Dobro sam vas prestavila. Draga moja, obje znamo savršeno dobro da imate užasnu ćerku koja vam ne da da živite. Ali u svakom slučaju, kad dovedem mladoženju, nemojte mu odmah ljubiti ruke i vrištati da je on vaš spasitelj. Oni odmah počinju da sumnjaju nešto!
Kada je Mina Moisejevna napunila 75 godina, donijela je najvažniju odluku u svom životu - da ode u Izrael. I otišla je. Tiho, neprimjetno, nikome ne pričajući.
Prošle su godine, mnoge stvari u svijetu su se promijenile. Sovjetski Savez je uspostavio diplomatske odnose sa Izraelom - i po prvi put sam se našao na Svetoj zemlji.
Odmah sam zamolio svoje prijatelje da pronađu Minu Moisejevnu, ako je još živa, a ako ne - bar da znam gdje je sahranjena.
Sledećeg jutra telefon je zazvonio u mojoj sobi:
- Alo! Da li je to veliki ruski pisac Šolohov- Alejhem?
- Teta Mina! Povikao sam. Jeste li to vi?
- Pa, da! Što si toliko iznenađen kao da te je Jaser Arafat nazvao?
- Gdje sam upao?!
- A gdje si ciljao? - pitala je teta Mina.
Sada je vrijeme da se kaže ko je teta Mina. Bila je profesionalna provodadžinica. Danas, u doba bračnih oglasa i elektronske komunikacije, izgleda da je ova profesija nestala. Ali samo ne za one koji su poznavali Minu Moisejevnu.
- Čovjek treba da zna da hvali svoju robu - govorila je ona. - Reklama je velika stvar. Gledaj, kad kokoška snese jaje, kako vrišti, kako kokodače. Patka ga snese tiho bez zvuka. A rezultat? Svi kupuju kokošija jaja, niko nije ni čuo za pačja. Nije bilo zvučne reklame!
Ne znam kako je ona reklamirala svoje nevjeste i mladoženje, ali njena klijentela bila je opsežna, telefon nije prestajao da zvoni od jutra do večeri.
Zadovoljstvo mi je bilo da slušam kako rešava bračne stvari.
- Alo! Šta? Da, sjećam se Volođa. Pa šta hoćete? Da je mlada, lijepa i šta još? Bogata. Ne razumijem, trebaju li vam tri žene? Oh, jedna! Ali, da ima sve to. Jasno. Izvinite, a šta vi imate? Šta ste po profesiji? Nastavnik biologije? Pa, zovite, tražićemo.
- Zdravo! Ko je? Roza Grigorjevna? Odakle ste? Iz Buchesa. Vrlo lijepo. A šta želite? Mladoženju? Za koga, za ćerku? Ne? A za koga, za unuku? Oh, za sebe! Zanimljivo. Ako nije tajna, koliko ste napunili godina? Trideset šest? Koje godine? Pa, dobro tražićemo. Možda ćemo nešto iskopati.
- Alo, to je Jakov Abramović. Dobro sam vas prestavila. Draga moja, obje znamo savršeno dobro da imate užasnu ćerku koja vam ne da da živite. Ali u svakom slučaju, kad dovedem mladoženju, nemojte mu odmah ljubiti ruke i vrištati da je on vaš spasitelj. Oni odmah počinju da sumnjaju nešto!
Kada je Mina Moisejevna napunila 75 godina, donijela je najvažniju odluku u svom životu - da ode u Izrael. I otišla je. Tiho, neprimjetno, nikome ne pričajući.
Prošle su godine, mnoge stvari u svijetu su se promijenile. Sovjetski Savez je uspostavio diplomatske odnose sa Izraelom - i po prvi put sam se našao na Svetoj zemlji.
Odmah sam zamolio svoje prijatelje da pronađu Minu Moisejevnu, ako je još živa, a ako ne - bar da znam gdje je sahranjena.
Sledećeg jutra telefon je zazvonio u mojoj sobi:
- Alo! Da li je to veliki ruski pisac Šolohov- Alejhem?
- Teta Mina! Povikao sam. Jeste li to vi?
- Pa, da! Što si toliko iznenađen kao da te je Jaser Arafat nazvao?
Posle par sati već sam doručkovavao u njenom stanu, u kopiji moskovskog: iste zavjese na prozorima, iste fotografije na zidovima, isti mali TV, na kojem je bio uključen naš program.
- Ništa se nije promijenilo - rekla je, uhvativši moj pogled. - Sve je kao što je bilo. Čak i moja profesija je ista.
- Ništa se nije promijenilo - rekla je, uhvativši moj pogled. - Sve je kao što je bilo. Čak i moja profesija je ista.
- Kako? I ovjde, si provodadžinica?
- Zašto da ne? I ovdje, treba povezati mladu i mladoženju. Kao što kažu, sastaviti krajeve.
Ostatak dana smo proveli uz stalne telefonske razgovore teta Mine:
- Alo? slušam! Da, sjećam se. Željeli ste mladu sa dobrim mirazom. Dakle, možete otvoriti račun u banci "Hapoalim" našla sam vam nevjestu. Uz nju daju 50 hiljada šekela. Šta hoćete? Da vidite njenu fotografiju? Drag moj, za toliki novac ja ne pokazujem fotografiju. Uzmite miraz, kupite fotoaparat i slikavajte je do mile volje!
- Halo? - teta Mina je počela da govori na hebrejskom, kao mitraljez. - Nenormalna rumunska jevrejka - rekla je, spuštajući slušalicu. - Novca ima puno i poluđela je. Ne želi plavog, ne želi smeđeg, hoće samo crvenokosog! Otkud da znam zašto? Možda ima crvenu spavaću sobu, želi da joj muž bude iste boje!
- Zašto da ne? I ovdje, treba povezati mladu i mladoženju. Kao što kažu, sastaviti krajeve.
Ostatak dana smo proveli uz stalne telefonske razgovore teta Mine:
- Alo? slušam! Da, sjećam se. Željeli ste mladu sa dobrim mirazom. Dakle, možete otvoriti račun u banci "Hapoalim" našla sam vam nevjestu. Uz nju daju 50 hiljada šekela. Šta hoćete? Da vidite njenu fotografiju? Drag moj, za toliki novac ja ne pokazujem fotografiju. Uzmite miraz, kupite fotoaparat i slikavajte je do mile volje!
- Halo? - teta Mina je počela da govori na hebrejskom, kao mitraljez. - Nenormalna rumunska jevrejka - rekla je, spuštajući slušalicu. - Novca ima puno i poluđela je. Ne želi plavog, ne želi smeđeg, hoće samo crvenokosog! Otkud da znam zašto? Možda ima crvenu spavaću sobu, želi da joj muž bude iste boje!
- Alo? Što vičete? Ko vas je prevario? Ja sam odmah rekla da ima dijete. Kakva sramota? Šta je sramota? Ah, dijete je rođeno prije vjenčanja! Pa šta? Kako je dijete moglo znati kada je vjenčanje? ..
Sjedio sam, slušao sve to i umirao od sreće i oduševljenja! Zato što je teta Mina bila blizu, jer, hvala Bogu, postoji nešto što se ne mijenja u našem životu.
Ponekad mi se čini da bacite tetu Minu u tundru, u tajgu - da će posle nekoliko dana hodati po čukama, i spajati čučke i eskime:
- Imam nevjerovatnu nevjestu za vas! Ona čak i ne izgleda baš kao čučka, više liči na japanku. Kakav miraz? ... Kakav jelen? ... Ne, poludio je! Ja mu nudim ljepotu, a on želi jelena. Da, samo se oženite, imaćete više rogova od jelena!
Danas teta Mina više nije na zemlji. Prema našem običaju, mrtvima se ne nosi cvijeće, ali niko nije rekao da im se ne mogu darovati priče. Ja sam je napisao u sećanju na Minu Moisejevnu, žao mi je samo što je neće čuti. Inače bi rekla:
- Usput, mogao si bolje da napišeš o meni! Pored toga, zaboravio si da staviš moju glavnu izreku o tome, da treba znati radovati se životu.
© Arkadij Hajt
Prevod teksta: https://econet.ru/articles/179111-rasskaz-pro-tyotyu-minyu-kak-nado-zhit-i-radovatsya-zhizni
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
- Usput, mogao si bolje da napišeš o meni! Pored toga, zaboravio si da staviš moju glavnu izreku o tome, da treba znati radovati se životu.
© Arkadij Hajt
Prevod teksta: https://econet.ru/articles/179111-rasskaz-pro-tyotyu-minyu-kak-nado-zhit-i-radovatsya-zhizni
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
