Tri situacije u kojima se najbolje može spoznati čovjek

​Čovjek se najbolje spoznaje u tri situacije:
u samoći - jer tada skida sa sebe sve hvalisavo;
u nastupu strasti - jer tada zaboravlja sva svoja pravila;
u novim okolnostima - jer tada napušta svoje navike.
                 
​~ Francis Bacon

​Život čovjeka to je serija uspona i padova, uspjeha i razočaranja, radosti i traganja, znanja i gluposti. Život je toliko raznovrstan i jedinstven da ponekad smjelo tvrdimo: " O tvom životu, može se knjiga napisati". I to je stvarno tako. Svako od nas je superzvijezda za nekoga.

Za jednu osobu, a možda za nekoliko, tvoj život je svijetlo, koje daje životu smisao, vodi naprijed i daje cilj. Možda si baš ti nečija vasiona. Nedostupna, primamljiva, koja ponekad nanosi bol.

Koliko često u poslednje vrijeme, možete čuti frazu: "Toliko godina ga znam, a nijesam upoznala pravog njega." ili "Volio sam je toliko jako, a ona me je iznevjerila." I zapitate se da li znamo nekoga dovoljno dobro, pošto postoje situacije kada i sami postupate tako kako nikada ranije ne biste postupili, bukvalno samo prije nekoliko dana. I ne treba kriviti magnetne oluje, spoljne okolnosti ili "pokvarene" zavidnike. Za sve je kriva naše naivnost, glupost, fantazija i vjera da se ljudi mijenjaju, ili u to, da će voljena osoba uvijek biti pored.

Bol, to je takođe promenljivo stanje duše i tijela, kao i radost, bijes ili ljubomora. Na bol se može priviknuti samo pod jednim uslovom: dozvoljavajući mu da bude prisutan u životu. Najteži bol pričinjavaju ti oni koje voliš i u koje imaš povjerenje. Naime njihove riječi bolnije povređuju, postupci izluđuju a ravnodušnost psihički ubija. Samokritika ne može donijeti sreću, ni pod kojim uslovima, osjećaj krivice samo jede dušu, a bijes ubija ostatke optimizma i vjere. Nakon "udarca" ne treba živjeti sa sjećanjem na njega.

Treba posvetiti sve svoje vrijeme i energiju na to, da se počne život iz početka. Od sebe ne možeš pobjeći, čak i da postaneš veliki glumac. Tvoje misli su tvoj navigator, tako da je najbolje u njih ucrtati nove koordinate. 

Ponekad treba pogledati u voljenog čovjeka sa strane, da biste shvatili da idealni ljudi ne postoje, postoji samo "svoji" i "voljeni". Zato odbacite sve snove o idealnom svijetu i trezveno pogledajte na realne činjenice.

Čovjek se najbolje može spoznati:
​

​1. U samoći - jer tada čovjek skida sa sebe sve hvalisavo.

​Samo sami sa sobom, možemo trezveno pogledati na bolne stvari, isključiti gledište i mišljenje drugih i izvući svoje zaključke.

Naša svijest govori sa nama u potpunoj tišini, na primjer, prije odlaska na spavanje hiljade misli napadaju našu svijest, stotine pitanja, kao grom, prekidaju noćnu tišinu. Samo u tim trenucima možemo reći naglas ono što zaista želimo, šta ili ko nam treba, o čemu sanjamo i čemu težimo.

​
​Glasno da izgovorimo najskrivenije možemo samo sami sa sobom, jer strah da će se "čuti" gori je od bilo kojeg mučenja. Svi naši strahovi odavno su obrasli gustom kožom zaštitnih emocija, malih laži i vječite samoobmane.

Samo osamljenost i iskren razgovor sa samim sobom će pomoći da spoznate sebe bez uobičajene rutine, tuđih uticaja i riječi od detinjstva " ti to ne možeš".

​2. U nastupu strasti - jer tada čovjek zaboravlja sva svoja pravila.

​Na žalost, svako od nas je žestok, u svakom od nas se nalazi posuda sa bijesom i negodovanjem.

Tokom svađe iz nas izbija fontana psovki, prijetnji, uvreda, i što ne čudi, iskrenost. Mi znamo "Ahilovu petu" sagovornika, i specijalno bijemo po njoj jače.

Mi kao snajperisti, vidimo cilj i ne znamo za prepreke. Upravo u tim trenucima razgolićujemo dušu i misli.

Treba se bojati samog sebe u tim trenucima, jer ponekad upoznamo sebe tako duboko da potom ne možemo oprostiti to strašno "objelodanjivanje" samog sebe.

Mi biramo kako da živimo, šta da radimo i sa kim da komuniciramo. Ručno pišemo svoju priču, zasnovanu na ličnom iskustvu i svojim nadama, a naleti strasti otkrivaju naša ranije nepoznata lica, a ona nijesu uvijek razlog za ponos.

​3. U novim okolnostima - jer tada čovjek napušta svoje navike.

​Mi smo ljudi sistemi, robovi grafika i putnici slučaja. U svakome od nas je založen svoj sistem stapanja sa okolnostima.

Ljudi se naviknu na sve, u bilo kom dobu i na bilo kom kontinentu. Neko se penje na vrh, stiskajući zube, a neko pliva tokom, kao da je to jedini način za preživljavanje.

​I niko se ne može optužiti ili pohvaliti, jer sudije mogu biti samo bezgrešni, a svako od nas na savjesti ima barem jedan grehić. I samo novo mjesto, promjena kolektiva ili "istjerivanje" iz zone komfora otkriva naše pravo lice. Svi mi nosimo maske i automatski ih mijenjamo u potrebnim trenucima.

Sa porodicom smo jedni, sa prijateljima drugi, u kolektivu nosimo masku pod nazivom "dobar". Mi uvijek želimo da budemo bolji nego što stvarno jesmo, a ako iskreno sami sebi priznamo, onda do ideala nam svima nedostaje mnogo.

Ali u tome nema ništa strašno ili smrtno, jer kod svakoga od nas postoji čovjek koji voli i prihvata sve naše "tehničke greške".

Zbog takvog čovjeka vrijedi živjeti, stvarati i graditi.

Ne bojte se grešaka, jer su one stvorene da biste ih pravili. Ali zapamtite da svako trpljenje, takođe, ima svoje granice.

Marina Poznjakova

Prevod teksta:  cluber.com.ua 

 Prevela: Beba Muratović - bebamur.com