RAJSKA PORTA Sonja Popovska
Šta da radiš kada ti život ide nizbrdo? Biznis ruši, nikakav posao ne nalaziš, dugogodišnji odnosi se ruše, prijatelji i prijateljice odlaze ... I sve češće te zahvata nedoumica, strah, panika, koje postepeno prerastaju u bespomoćnost i pustoš.
|
|
Prije godinu i po dana počele su mi se događati čudne stvari. Praktično za nekoliko mjeseci svi klijenti su mi odreda otišli. Zatim su postepeno počeli nestajati prijatelji, prijateljice, poznanici. Pri tom nijesmo se svađali, samo prestali komunicirati, nazivati i susretati jedni s drugima. Novi klijenti nijesu se nalazili ( bez obzira na veliko iskustvo, veze i odličan portfolio). Novac se topio.
|
Moj optimistički entuzijazam takođe. U početku sam krivila ozloglašenu finansijsku krizu koja je počela upravo u to isto vrijeme kada mi je poslednji klijent otišao. Međutim, ovo nije bila prva finansijska kriza u mom životu ( blago rečeno, bilo ih je), i svaki put sam uspjela da nađem posao i zbog besparice nijesam trpila.
Ovdje se dogodilo nešto čudno! Uobičajene strategije za postizanje ciljeva nijesu uspijevale. Moji komercijalni predlozi, susreti i pregovori nijesu donosili očekivane rezultate. Postepeno sam počela da se osjećam kao da udaram glavom u zid, a da ga probijem nije mi se dalo. A u glavi se pojavilo samo jedno pitanje: "Šta se dešava?"
Onda sam jednog dana slučajno naletjela na internetu na video predavanje Isset Koteljnikove "Nivoi duhovnog razvoja". To predavanje je odmah odgovorilo na moje pitanje koje me je odavno mučilo, i koje je u korjenu promijenilo moje shvatanje duhovnog razvoja čovjeka.
Prema ovoj teoriji, ima čak sedam nivoa duhovnog razvoja. Uslovno se nazivaju po bojama duge: crveni, narandžasti, žuti, zeleni, neboplavi, plavi, ljubičasti. Najniži nivo duhovnog razvoja je "crveni", najviši je "ljubičasti". U društvu ne postoje "plavi" i "ljubičasti". Dakle, maksimalni nivo duhovnog razvoja za "obične smrtnike" je neboplavi. Neću pisati o svim nivoima u ovom članku. Govoriću samo o trećem i četvrtom, zato što prelaz od "žutog" nivoa na "zeleni" može biti posebno bolan za čovjeka.
Dakle, ljudi "žutog" nivoa duhovnog razvoja. Kakvi su oni? Ambiciozni, sujetljivi, uporni, jake volje i ciljnousmjereni. Kada sebi postave cilj, to će postići na sve moguće načine. Prepreke ih ne plaše, nego podstiču. Oni jasno znaju šta žele, planiraju dobro, postavljaju rokove, raspoređuju zadatke podređenima. Radoholičari do srži. Moć i uticaj, po njihovom mišljenju, je glavno čemu treba težiti.
Na ovom nivou, ego je jako naduvan. Jer "žutim" je važan osjećaj sopstvene važnosti, jedinstvenosti i neponovljivosti. Za njih je od velike važnosti status, dužnost, položaj u društvu, utisak koji oni proizvode na okruženje. Njihov rečnik obiluje riječima "profesionalizam", "efikasnost", "uspjeh", "reputacija", "imidž". Oni iskreno vjeruju da oni upravljaju svijetom i samo od njih zavisi ishoda započetog posla. Kod nji postoji jaka kontrola i vrlo malo povjerenja u više sile, i život uopšte.
Na ovom nivou duhovnog razvoja, ja sam se nalazila poslednjih godina, smatrajući da je to jedino moguć i ispravan oblik postojanja. Neće biti suvišno reći da takav pogled na svijet "žutih" pored spoljnog uspjeha te nagrađuje relativno neudobnim unutrašnjim stanjem: stalna briga o svom imidžu, obaveza da se odgovara određenim standardima, strah da se ne bude na visini, strah od gubitka uticaj i moći, neophodnost da se bude stalno konkurentan i potreban.
Ovdje se dogodilo nešto čudno! Uobičajene strategije za postizanje ciljeva nijesu uspijevale. Moji komercijalni predlozi, susreti i pregovori nijesu donosili očekivane rezultate. Postepeno sam počela da se osjećam kao da udaram glavom u zid, a da ga probijem nije mi se dalo. A u glavi se pojavilo samo jedno pitanje: "Šta se dešava?"
Onda sam jednog dana slučajno naletjela na internetu na video predavanje Isset Koteljnikove "Nivoi duhovnog razvoja". To predavanje je odmah odgovorilo na moje pitanje koje me je odavno mučilo, i koje je u korjenu promijenilo moje shvatanje duhovnog razvoja čovjeka.
Prema ovoj teoriji, ima čak sedam nivoa duhovnog razvoja. Uslovno se nazivaju po bojama duge: crveni, narandžasti, žuti, zeleni, neboplavi, plavi, ljubičasti. Najniži nivo duhovnog razvoja je "crveni", najviši je "ljubičasti". U društvu ne postoje "plavi" i "ljubičasti". Dakle, maksimalni nivo duhovnog razvoja za "obične smrtnike" je neboplavi. Neću pisati o svim nivoima u ovom članku. Govoriću samo o trećem i četvrtom, zato što prelaz od "žutog" nivoa na "zeleni" može biti posebno bolan za čovjeka.
Dakle, ljudi "žutog" nivoa duhovnog razvoja. Kakvi su oni? Ambiciozni, sujetljivi, uporni, jake volje i ciljnousmjereni. Kada sebi postave cilj, to će postići na sve moguće načine. Prepreke ih ne plaše, nego podstiču. Oni jasno znaju šta žele, planiraju dobro, postavljaju rokove, raspoređuju zadatke podređenima. Radoholičari do srži. Moć i uticaj, po njihovom mišljenju, je glavno čemu treba težiti.
Na ovom nivou, ego je jako naduvan. Jer "žutim" je važan osjećaj sopstvene važnosti, jedinstvenosti i neponovljivosti. Za njih je od velike važnosti status, dužnost, položaj u društvu, utisak koji oni proizvode na okruženje. Njihov rečnik obiluje riječima "profesionalizam", "efikasnost", "uspjeh", "reputacija", "imidž". Oni iskreno vjeruju da oni upravljaju svijetom i samo od njih zavisi ishoda započetog posla. Kod nji postoji jaka kontrola i vrlo malo povjerenja u više sile, i život uopšte.
Na ovom nivou duhovnog razvoja, ja sam se nalazila poslednjih godina, smatrajući da je to jedino moguć i ispravan oblik postojanja. Neće biti suvišno reći da takav pogled na svijet "žutih" pored spoljnog uspjeha te nagrađuje relativno neudobnim unutrašnjim stanjem: stalna briga o svom imidžu, obaveza da se odgovara određenim standardima, strah da se ne bude na visini, strah od gubitka uticaj i moći, neophodnost da se bude stalno konkurentan i potreban.
Veliki broj ljudi živi na ovom nivou i ne misli da ode iz njega. Međutim, tu su i oni kojih "život u liku" i vječna potraga za uspjehom počinje da opterećuje. I tu im u pomoć dolaze Više sile. Upočetku pažljivo, a zatim rigoroznije počinju da ih usmjeravaju na sledeći nivo duhovnog razvoja.
"Zeleni" nivo je nivo brušenja ega. Kada za čovjeka postaje važnije ne on sam, već šta radi. On počinje postavljati pitanja: "Ko sam ja stvarno i zašto sam došao u ovaj svijet?". Ovdje se pojavljuje tema služenja. Mijenja se sistem vrijednosti, predstave o ustrojstvu svijeta i životu uopšte. Lični interesi, koristi i ambicije idu u drugi plan, glavno je ispunjenje svoga predodređenja. Iluzije se razbijaju, stereotipi ruše, laži obnažuju.
Glas duše postaje glasniji. Ego se postepeno utišava. Počinje potraga istinskog sebe, pravih odnosa, pravih poslova. Na "zelenom" nivou, kontrola nestaje, pojavljuje se povjerenje u svemir, osećaj da se sve odvija kako treba. Ljudi na prva tri nivoa duhovnog razvoja ("crveni", "narandžasti", "žuti") dolaze na ovaj svijet kako bi odradili svoje zadatke. Zadatak ljudi, počev od "zelenog" nivoa, je da probude druge ljude za promjenu svijeta oko njih.
"Zeleni" nivo je podijeljen je na tri dijela. U prvom dijelu: ljudi su i dalje prilično "žuti", uče da smire svoj ego i da se pokoravaju Božijoj volji. Zatim slijedi "nulta tačka". Upravo u toj tački sam se našla prije godinu dana. I o njoj ću više govoriti.
"Nulta tačka"
Po mojim zapažanjima, "nulta tačka" je period lekcija, bez prolaska kojih ne možeš se dalje kretati po svom putu. U stvari, često se žalimo na više sile, da su škrte i ne daju nam ono što tražimo. Ustvari, nijesu više sile škrte. Nego mi ne možemo prihvatiti ono što nam šalju, zbog svojih strahova, iluzija, ograničenih vjerovanja, zavisnosti. Stoga, u "nultoj tački", čovjeku se oduzima sve ono za šta je snažno vezan ili sa čime se identifikuje, ostavlja mu se samo najneophodnije.
Ako je za vas važan status biznismena, onda će se najverovatnije, vaš biznis srušiti. Ako ne možete živeti bez svog voljenog čovjeka, oni će uzeti tog čovjeka ( pri tom nije obavezno na drugi svijet, on može otići drugoj osobi). U ovoj fazi, čovjek uči da živi bez straha od usamljenosti, bez straha da će ostati bez novca, bez straha od "gubitka lika", da bude odbačen, smiješan, čudan. Imidž, reputacija, brend, i ostalo nestaju kao nepotrebni. I na njihovo mjesto dolazi unutrašnja sloboda od bilo kakvih stereotipa i mišljenja, spoznaja sopstvenog predodređenja i smisla života, želja da se slijedi sopstveni put, osjećaj sigurnosti i sveobuhvatna podrška viših sila.
U ovoj fazi se razvija nova strategija života. Ne postoji bezumna trka za dostignuća, ne postoji postavljanje ciljeva i strogo pridržavanje postavljenog plana. Ne postoji vrišteći ego, ali zato postoji mirni glas duše. Iznenada se javlja osjećaj da postoji neko mudriji i snažniji ko te usmjerava i prosvetljuje. I samo treba da se opustiš, slušaš glas svog višeg ja, pratiš ga i verujš mu.
Kao što sam rekla "nulta tačka" je prolaženje nenaučenih lekcija. To je sve ono što nas koči, zaustavlja, ograničava nas. U predavanju Issete Koteljnikove, ove lekcije se zovu "repovi", ja ih zovem i "tegovi", koji se druže za noge, stalno te vuku dolje i ne ostavljaju nikakvu šansu da se popneš na novi, viši vrh. Sada ću pričati o mojim "tegovima".
Nekih od njih sam uspjela da se potpuno oslobodim, nekih djelimično. Najteži "teg" za mene bio je strah od odsustva posla i novca. Uvijek me je progonio, od trenutka kada sam počela da radim. I taj strah me je sprečavao da mijenjam sferu svoje djelatnosti i počnem da radim svoj omiljeni posao.
Poslednjih nekoliko godina, samo sam zarađivala za život ne vidjevši mnogo smisla u tome što sam radila, i samo sam sanjala o tome da ću jednog dana raditi ono što stvarno volim i da ću imati od toga zadovoljstvo i dostojnu nagradu. Našavši se u "nultoj tački", ostala sam bez i jednog klijenta i gotovo bez novca, ali u isto vrijeme sam imala puno slobodnog vremena da realizujem svoj stari san.
Počela sam da sarađujem kao slobodni autor sa različitim publikacijama, pišući članke iz psihologije i o samorazvoju. Počeli su da mi isplaćuju honorare (istina nevelike). Ali, kao što sam već pisala, u "nultoj tački" čovjeku se oduzima sve, ostaje mu samo neophodno za pristojan život. A kada si u toj poziciji, počinješ jednostavno da kožom osjećaš, kako se više sile brinu o tebi i tvom blagostanju. U tom trenutku se formira povjerenje u Univerzum, pojavljuje jasno uvjerenje da strah od nedostatka novca i siromaštva predstavlja proizvod našeg ega, ništa više od toga.
I kada čovjek zaista napreduje po svom putu, dobija veliku podršku od Boga i stvarno nema čega da se plaši. Može smjelo da rizikuje, eksperimentiše, mijenja, ostvaruje svoje predodređenje. U ovoj fazi mi je pao još jedan moćan "teg" - moja potpuna kontrola nad svime što se dešava u mom životu i u okruženju.
Odjednom sam osjetila da su mnoge moje želje, planovi, sudovi jednostavno smiješni u poređenju sa onim događajima i mogućnostima koje mi je život pripremio. Stoga sam otpustila svoja očekivanja, prestala razmišljati o garancijama i osiguranju, opustila se i počela da odgovaram na ponude koje mi je univerzum davao. Još jedan od mojih bivših mnogotonskih "tegova" strah od "gubitka lika" je nestao.
"Zeleni" nivo je nivo brušenja ega. Kada za čovjeka postaje važnije ne on sam, već šta radi. On počinje postavljati pitanja: "Ko sam ja stvarno i zašto sam došao u ovaj svijet?". Ovdje se pojavljuje tema služenja. Mijenja se sistem vrijednosti, predstave o ustrojstvu svijeta i životu uopšte. Lični interesi, koristi i ambicije idu u drugi plan, glavno je ispunjenje svoga predodređenja. Iluzije se razbijaju, stereotipi ruše, laži obnažuju.
Glas duše postaje glasniji. Ego se postepeno utišava. Počinje potraga istinskog sebe, pravih odnosa, pravih poslova. Na "zelenom" nivou, kontrola nestaje, pojavljuje se povjerenje u svemir, osećaj da se sve odvija kako treba. Ljudi na prva tri nivoa duhovnog razvoja ("crveni", "narandžasti", "žuti") dolaze na ovaj svijet kako bi odradili svoje zadatke. Zadatak ljudi, počev od "zelenog" nivoa, je da probude druge ljude za promjenu svijeta oko njih.
"Zeleni" nivo je podijeljen je na tri dijela. U prvom dijelu: ljudi su i dalje prilično "žuti", uče da smire svoj ego i da se pokoravaju Božijoj volji. Zatim slijedi "nulta tačka". Upravo u toj tački sam se našla prije godinu dana. I o njoj ću više govoriti.
"Nulta tačka"
Po mojim zapažanjima, "nulta tačka" je period lekcija, bez prolaska kojih ne možeš se dalje kretati po svom putu. U stvari, često se žalimo na više sile, da su škrte i ne daju nam ono što tražimo. Ustvari, nijesu više sile škrte. Nego mi ne možemo prihvatiti ono što nam šalju, zbog svojih strahova, iluzija, ograničenih vjerovanja, zavisnosti. Stoga, u "nultoj tački", čovjeku se oduzima sve ono za šta je snažno vezan ili sa čime se identifikuje, ostavlja mu se samo najneophodnije.
Ako je za vas važan status biznismena, onda će se najverovatnije, vaš biznis srušiti. Ako ne možete živeti bez svog voljenog čovjeka, oni će uzeti tog čovjeka ( pri tom nije obavezno na drugi svijet, on može otići drugoj osobi). U ovoj fazi, čovjek uči da živi bez straha od usamljenosti, bez straha da će ostati bez novca, bez straha od "gubitka lika", da bude odbačen, smiješan, čudan. Imidž, reputacija, brend, i ostalo nestaju kao nepotrebni. I na njihovo mjesto dolazi unutrašnja sloboda od bilo kakvih stereotipa i mišljenja, spoznaja sopstvenog predodređenja i smisla života, želja da se slijedi sopstveni put, osjećaj sigurnosti i sveobuhvatna podrška viših sila.
U ovoj fazi se razvija nova strategija života. Ne postoji bezumna trka za dostignuća, ne postoji postavljanje ciljeva i strogo pridržavanje postavljenog plana. Ne postoji vrišteći ego, ali zato postoji mirni glas duše. Iznenada se javlja osjećaj da postoji neko mudriji i snažniji ko te usmjerava i prosvetljuje. I samo treba da se opustiš, slušaš glas svog višeg ja, pratiš ga i verujš mu.
Kao što sam rekla "nulta tačka" je prolaženje nenaučenih lekcija. To je sve ono što nas koči, zaustavlja, ograničava nas. U predavanju Issete Koteljnikove, ove lekcije se zovu "repovi", ja ih zovem i "tegovi", koji se druže za noge, stalno te vuku dolje i ne ostavljaju nikakvu šansu da se popneš na novi, viši vrh. Sada ću pričati o mojim "tegovima".
Nekih od njih sam uspjela da se potpuno oslobodim, nekih djelimično. Najteži "teg" za mene bio je strah od odsustva posla i novca. Uvijek me je progonio, od trenutka kada sam počela da radim. I taj strah me je sprečavao da mijenjam sferu svoje djelatnosti i počnem da radim svoj omiljeni posao.
Poslednjih nekoliko godina, samo sam zarađivala za život ne vidjevši mnogo smisla u tome što sam radila, i samo sam sanjala o tome da ću jednog dana raditi ono što stvarno volim i da ću imati od toga zadovoljstvo i dostojnu nagradu. Našavši se u "nultoj tački", ostala sam bez i jednog klijenta i gotovo bez novca, ali u isto vrijeme sam imala puno slobodnog vremena da realizujem svoj stari san.
Počela sam da sarađujem kao slobodni autor sa različitim publikacijama, pišući članke iz psihologije i o samorazvoju. Počeli su da mi isplaćuju honorare (istina nevelike). Ali, kao što sam već pisala, u "nultoj tački" čovjeku se oduzima sve, ostaje mu samo neophodno za pristojan život. A kada si u toj poziciji, počinješ jednostavno da kožom osjećaš, kako se više sile brinu o tebi i tvom blagostanju. U tom trenutku se formira povjerenje u Univerzum, pojavljuje jasno uvjerenje da strah od nedostatka novca i siromaštva predstavlja proizvod našeg ega, ništa više od toga.
I kada čovjek zaista napreduje po svom putu, dobija veliku podršku od Boga i stvarno nema čega da se plaši. Može smjelo da rizikuje, eksperimentiše, mijenja, ostvaruje svoje predodređenje. U ovoj fazi mi je pao još jedan moćan "teg" - moja potpuna kontrola nad svime što se dešava u mom životu i u okruženju.
Odjednom sam osjetila da su mnoge moje želje, planovi, sudovi jednostavno smiješni u poređenju sa onim događajima i mogućnostima koje mi je život pripremio. Stoga sam otpustila svoja očekivanja, prestala razmišljati o garancijama i osiguranju, opustila se i počela da odgovaram na ponude koje mi je univerzum davao. Još jedan od mojih bivših mnogotonskih "tegova" strah od "gubitka lika" je nestao.
Moja dugogodišnja navika je bila da stvorim utisak uspešnog i iskusnog profesionalca i da održim odgovarajuću sliku. Ali nakon pokretanja novog posla ili ovladavanjem nove profesije, ne možete odmah da postanete profesionalac. Prvo treba da učite, steknete iskustvo, pravite greške, padate, podižete se i idite ponovo.
Naime taj "teg" se pokazao kao kamen spoticanja u želji da promijenim profesionalnu sferu aktivnosti. Pored toga, postoji vjerovanje društva, tipa, da je biti "nezaposlen sramota", " da je sa 35 godina početi od nule glupo" itd. Sada već shvatam da je "imidž" potpuno "žuta" riječ.
Kada počneš da prihvataš sebe, da čuješ sebe, osjećaš sebe, postaje ti apsolutno ljubičasto, kako te drugi doživljavaju, da li ispunjavaš neke standarde, da li te smatraju "efikasnim saradnikom" ili "teškim profesionalcem". Veći značaj dobija tvoje samoosjećanje i tvoj unutrašnji svijet, cijenjenje sebe, svog vremena, energije i života uopšte.
Sledeći "teg" koji je pao je očekivanje inspiracije. Iz nekog razloga činilo mi se da pisanje treba da bude lako i brzo, da iz "pera" sama izlaze slova i formiraju se u riječi i rečenice. " Muke stvaralaštva" nijesu me privlačile. Naravno, pisanje u toku je prelijepo i možda, najbolji radovi se dobijaju kada ste u takvom stanju. Ali, kako se ispostavilo, inspiracija ti nije uvijek naklonjena.
Ponekad se treba jednostavno truditi. Shvatajući ovo, konačno sam počela da vodim svoj blog i pokušavam to redovno da radim. Disciplina i marljivost su odlično nasleđe "žutog nivoa", koji se takođe mogu koristiti na "zelenom".
Uopšteno, treba naglasiti da se javlja prilično zanimljiva i kontradiktorna situacija. S jedne strane - nedostatak posla i veliki nedostatak novca, po teoriji trebali bi u velikoj mjeri da ti zagorčaju život. A s druge strane - osećaj neverovatne sreće, lakoće, radost življenja u svakom trenutku svog života i jasan osjećaj da se o tebi brinu, da te vole, da te čekaju ...
Irina Nikišina
Prevod teksta: http://www.transurfing-real.ru/2017/10/blog-post_982.html
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Naime taj "teg" se pokazao kao kamen spoticanja u želji da promijenim profesionalnu sferu aktivnosti. Pored toga, postoji vjerovanje društva, tipa, da je biti "nezaposlen sramota", " da je sa 35 godina početi od nule glupo" itd. Sada već shvatam da je "imidž" potpuno "žuta" riječ.
Kada počneš da prihvataš sebe, da čuješ sebe, osjećaš sebe, postaje ti apsolutno ljubičasto, kako te drugi doživljavaju, da li ispunjavaš neke standarde, da li te smatraju "efikasnim saradnikom" ili "teškim profesionalcem". Veći značaj dobija tvoje samoosjećanje i tvoj unutrašnji svijet, cijenjenje sebe, svog vremena, energije i života uopšte.
Sledeći "teg" koji je pao je očekivanje inspiracije. Iz nekog razloga činilo mi se da pisanje treba da bude lako i brzo, da iz "pera" sama izlaze slova i formiraju se u riječi i rečenice. " Muke stvaralaštva" nijesu me privlačile. Naravno, pisanje u toku je prelijepo i možda, najbolji radovi se dobijaju kada ste u takvom stanju. Ali, kako se ispostavilo, inspiracija ti nije uvijek naklonjena.
Ponekad se treba jednostavno truditi. Shvatajući ovo, konačno sam počela da vodim svoj blog i pokušavam to redovno da radim. Disciplina i marljivost su odlično nasleđe "žutog nivoa", koji se takođe mogu koristiti na "zelenom".
Uopšteno, treba naglasiti da se javlja prilično zanimljiva i kontradiktorna situacija. S jedne strane - nedostatak posla i veliki nedostatak novca, po teoriji trebali bi u velikoj mjeri da ti zagorčaju život. A s druge strane - osećaj neverovatne sreće, lakoće, radost življenja u svakom trenutku svog života i jasan osjećaj da se o tebi brinu, da te vole, da te čekaju ...
Irina Nikišina
Prevod teksta: http://www.transurfing-real.ru/2017/10/blog-post_982.html
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
