To se dešava kada sve spoljašnje gubi smisao - od neobičnog umora, uvreda i slomljenog srca ili izgubljenog povjerenja; kada se uključuje autopilot i isključuju čula, gase unutrašnji svjetionici, izlazi iz stroja duševnog kompasa.
Upravo tada - neočekivano, ali uvijek predvidivo - dolazi trenutak, kada se iz očajanja uzdah za uzdahom rasipa, i u najtežim trenucima dolazi spokoj. To se dešava nakon dugog gorkog plača ili završetka krajnje teškog i mučnog djela: unutra se razliva tišina, i ti se osjećaš kao da si u velikim i toplim rukama Boga.
To je ispoljavanje suštine, koja leži duboko unutra. Koja se nalazi na toj dubini. Bezopasnoj, podržavajućoj i pouzdanoj. Ona je mnogo puta jača od tebe - u tim kategorijama i tim stepenima, u kojim si se naviknuo da misliš o sebi, i nikako nije povezana ni sa samopoštovanjem ni sa ocjenama i suđenjem drugih o tebi.
U psihologiji, to se zove arhetip sebe, odražava duboki centar čovjeka, njegov integritet. Ja ga osjećam kao leđa velikog kita koji leži na dnu okeana. Nešto stalno i nepromenljivo, što leži u tebi, dok si ti na površini, boreći se sa olujom. Talasi te prekrivaju do glave, voda ulazi u nos i uši. Tebe nosi kao papirni brod na vjetru - iz vida gubiš obale, lomi se glavni jarbol.
U principu, česta pojava, " Jer, kada se život okreće tumbe ne pretvara se odmah provalija pod." (M. Pavić). I još je uobičajeno - da kada iz dana u dan, iz godine u godinu, očekuješ od ljudi iz okruženja to, što ne mogu da ti daju: od hladnih - emocija, od glupih - pojašnjenja, od sumornih - radosti postajanja. I umjesto da se omogući drugim da žive tako, kako su oni sami zamislili, počinješ krstaški pohod dobrih namjera - da promijeniš, ubijediš. I kada to ne uspijeva (a to nikada ne uspijeva) - razočaraš se, žališ zbog izgubljenog vremena i žališ sebe.
I upravo u tim trenucima kada više nemaš snage da sačuvaš snove i vidiš smisao, kada jednom ujutru u životu nastupi noć, iznenada osjetiš da možeš dočekati svitanje. Jer se resursi nalaze - pojavjuju se kao niotkuda, ali u stvari - iznutra.
I počneš da se ophodiš prema sebi drugačije - mekše, jednostavnije i trudiš se da sebe utješiš, a ne razbiješ. To je uzde upravljanja preuzela tvoja suština, privremeno isključivši naporni zabrinuti mozak. Njen je zadatak - je da uči sve kako bi ostala cijela i nepovrijeđena, i izašla iz životne drame - živa. Njoj, tome centru unutra - nije potreban metež i izlaz iz zone udobnosti. On je kao zaštini konopac od preopterećenja, centar prihvatanja i podrške, lični fan klub i baza, koja je bezuslovno "uz tebe".
Posebno kada " imamo ogromne probleme".
Posebno tada.
U psihologiji, to se zove arhetip sebe, odražava duboki centar čovjeka, njegov integritet. Ja ga osjećam kao leđa velikog kita koji leži na dnu okeana. Nešto stalno i nepromenljivo, što leži u tebi, dok si ti na površini, boreći se sa olujom. Talasi te prekrivaju do glave, voda ulazi u nos i uši. Tebe nosi kao papirni brod na vjetru - iz vida gubiš obale, lomi se glavni jarbol.
U principu, česta pojava, " Jer, kada se život okreće tumbe ne pretvara se odmah provalija pod." (M. Pavić). I još je uobičajeno - da kada iz dana u dan, iz godine u godinu, očekuješ od ljudi iz okruženja to, što ne mogu da ti daju: od hladnih - emocija, od glupih - pojašnjenja, od sumornih - radosti postajanja. I umjesto da se omogući drugim da žive tako, kako su oni sami zamislili, počinješ krstaški pohod dobrih namjera - da promijeniš, ubijediš. I kada to ne uspijeva (a to nikada ne uspijeva) - razočaraš se, žališ zbog izgubljenog vremena i žališ sebe.
I upravo u tim trenucima kada više nemaš snage da sačuvaš snove i vidiš smisao, kada jednom ujutru u životu nastupi noć, iznenada osjetiš da možeš dočekati svitanje. Jer se resursi nalaze - pojavjuju se kao niotkuda, ali u stvari - iznutra.
I počneš da se ophodiš prema sebi drugačije - mekše, jednostavnije i trudiš se da sebe utješiš, a ne razbiješ. To je uzde upravljanja preuzela tvoja suština, privremeno isključivši naporni zabrinuti mozak. Njen je zadatak - je da uči sve kako bi ostala cijela i nepovrijeđena, i izašla iz životne drame - živa. Njoj, tome centru unutra - nije potreban metež i izlaz iz zone udobnosti. On je kao zaštini konopac od preopterećenja, centar prihvatanja i podrške, lični fan klub i baza, koja je bezuslovno "uz tebe".
Posebno kada " imamo ogromne probleme".
Posebno tada.
"Ja imam JA, mi ćemo se izboriti", - ponavljam ovu frazu svaki put kada mi se čini da sam: " najveći usmljenik na ovom svijetu, bez igdje ikoga", pa čak i najbliži ljudi - su mi neki nepoznati stranci. I u tom trenutku, kada od umora ili uvrijeđenosti dižem ruke i sve postaje "Nije me briga, svejedno mi je.", neočekivano osjetim tlo pod nogama, shvatajući: ne, to nije kraj, to je - početak.
Moja tačka sažimanja. Moja prilika da se sjetim da sam toliko godina ipak živa, uprkos promjenljivim okolnostima i mijenjaju ljudi u njima, znači i da ovaj put mogu - da preživim, adaptiram se i isplivam. Priđem sebi, bez obzira koliko da bude dug put. Bez žurbe, bez kompasa - po instinktu.
A glavno - bez osvrtanja na drugog, bez usaglašavanja sa njihovim očekivanjima. Jer ono što te jednom za drugom obnavlja posle unutrašnjih hirošima, ništa ne zna o njima, ali sve zna o tebi - istinskom, hrabrom i živom.
Tako, ne brinite zbog toga da nećete preživjeti ni jedan dan - rastvoreni u magli među problemima. Čak i ako sada u dešavanju vidite kraj svijeta, sjetite se - koliko ste sličnih dešavanja imali? Zaista - koliko?
I tada kada nijeste samo "uzeli sebe u svoje ruke", već jednostavno radili sve sa onim što ste imali, pomoglo je.
Zato neka se sve ruši, neka se lomi kao led: u tebi unutra postoji to što će te spasiti i izliječiti. Samo vjeruj. Samo slušaj sebe. Samo se sjeti:
U tebi postoji Ti.
Olga Primačenko
Prevod teksta: sobiratelzvezd.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
