Ljudi nisu jednostavno ono što opažamo na prvi pogled: oni su ono što uspevaju da osjete svojim blistavim izgledom, riječima i zagrljajima zbog kojih se osjećamo zaštićenima. Oni su ljudi koji imaju ljekovitu i vitalnu emocionalnu snagu, sposobni da nas probude iz naše tuge.
Svi smo bar jednom u životu iskusili ovaj osjećaj. Poznavanje nekoga ko je u početku izgledao neprijatno ili ko nije pobudio nikakvo zanimanje za nas zbog očigledne zatvorenosti, nedostatka spontanosti ili drskosti. Međutim, kasnije, pojavljuju se nijanse, živopisni detalji i magični aspekti koji nas na kraju dana obavijaju srećom.
Ljudi nisu samo crte lica ili odjeća koja prekriva njihova tijela. Ljudsko biće ima jedinstvenu i izuzetnu energiju koja nadilazi silu koja karakteriše naše srce ili koja omogućava našim plućima da vrše gasovitu razmenu sa krvlju. Pored organskih funkcija, postoje i emocije koje definišu ko smo i kako se odnosimo prema svijetu.
Način na koji iskazujemo svoje emocije drugima predstavlja moćan kanal koji zaslužuje delikatnu brigu i mudro samospoznaju. U nastavku objašnjavamo kako uživati u boljem kvalitetu života u svojim međuljudskim odnosima.
Kako se drugi osjećaju u našem prisustvu
Svi prenosimo emotivne poruke a da toga nismo ni svesni. Naš izgled, naši gestovi ili način na koji se krećemo ili gledamo druge pomjeraju emocionalne mikrosvemire u kojima riječi nisu potrebne da bi se prenele konkretne informacije. U stvari, i nikada to ne smemo zaboraviti, mnogo prije razvoja jezika, ljudi su koristili emocije kao jedini oblik komunikacije.
Izraz lica koji karakteriše strah, na primjer, upozorava grupu na opasnost. Međutim, dolaskom sofisticiranog jezika, ovaj pretjerani gest ne samo da je smanjen, već je postao gotovo nepodnošljiv. Civilizovani svijet zahtjeva inhibiciju emocija, jer se njihov instinktivni izraz smatra primitivnim, da bi se kontrolisao i sakrio u našim privatnim i osamljenim prostorima ...
Ljudi nisu samo crte lica ili odjeća koja prekriva njihova tijela. Ljudsko biće ima jedinstvenu i izuzetnu energiju koja nadilazi silu koja karakteriše naše srce ili koja omogućava našim plućima da vrše gasovitu razmenu sa krvlju. Pored organskih funkcija, postoje i emocije koje definišu ko smo i kako se odnosimo prema svijetu.
Način na koji iskazujemo svoje emocije drugima predstavlja moćan kanal koji zaslužuje delikatnu brigu i mudro samospoznaju. U nastavku objašnjavamo kako uživati u boljem kvalitetu života u svojim međuljudskim odnosima.
Kako se drugi osjećaju u našem prisustvu
Svi prenosimo emotivne poruke a da toga nismo ni svesni. Naš izgled, naši gestovi ili način na koji se krećemo ili gledamo druge pomjeraju emocionalne mikrosvemire u kojima riječi nisu potrebne da bi se prenele konkretne informacije. U stvari, i nikada to ne smemo zaboraviti, mnogo prije razvoja jezika, ljudi su koristili emocije kao jedini oblik komunikacije.
Izraz lica koji karakteriše strah, na primjer, upozorava grupu na opasnost. Međutim, dolaskom sofisticiranog jezika, ovaj pretjerani gest ne samo da je smanjen, već je postao gotovo nepodnošljiv. Civilizovani svijet zahtjeva inhibiciju emocija, jer se njihov instinktivni izraz smatra primitivnim, da bi se kontrolisao i sakrio u našim privatnim i osamljenim prostorima ...
Emocije nam garantuju opstanak
S druge strane, neka istraživanja sprovedena u polju socijalne kognicije ukazala su na važnu činjenicu koju treba zapamtiti: emocije nisu samo mehanizam oslobađanja ili ličnog izražavanja.
Na ovaj način pokreće se motor saradnje, onaj koji nam je omogućio da preživimo kao vrsta, isti koji je dao oblik gotovo savršenoj moždanoj arhitekturi u kojoj nam ogledalni neuroni pomažu da naučimo, oponašamo i identifikujemo tuđe emocije.
Međutim, ako se odlučimo da potisnemo emocije, da ne gledamo u oči ljude sa kojima razgovaramo i da spustimo pogled kada vidimo saradnika kako pati u tišini, ići ćemo protiv našeg evolutivnog koncepta.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/piu-quello-vedo-quello-provare/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
S druge strane, neka istraživanja sprovedena u polju socijalne kognicije ukazala su na važnu činjenicu koju treba zapamtiti: emocije nisu samo mehanizam oslobađanja ili ličnog izražavanja.
Na ovaj način pokreće se motor saradnje, onaj koji nam je omogućio da preživimo kao vrsta, isti koji je dao oblik gotovo savršenoj moždanoj arhitekturi u kojoj nam ogledalni neuroni pomažu da naučimo, oponašamo i identifikujemo tuđe emocije.
Međutim, ako se odlučimo da potisnemo emocije, da ne gledamo u oči ljude sa kojima razgovaramo i da spustimo pogled kada vidimo saradnika kako pati u tišini, ići ćemo protiv našeg evolutivnog koncepta.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/piu-quello-vedo-quello-provare/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
