Jednom je Učitelj predložio učeniku da prošetaju po šumi. Neko vrijeme su ćutali, onda je učitelj pitao:
Učenik je izvjesno vrijeme mirisao svjež šumski vazduh, a zatim je počeo da nabraja mirise koje je osjetio.
- Čulo mirisa ti je dobro razvijeno - osmjehnuo se Učitelj. - Ali nijesam te pitao o tome. Kakav je ukus?
Učenik je izbacio jezik, prelazio sa njim iz jedne na drugu stranu, ali ništa nije osjećao, bespomoćno je zurio u Učitelja.
Učitelj, ne govoreći ni riječ, jednom rukom je čvrsto obuhvatio učenika, a drugu mu stavio preko usta i nosa, tako da nije mogao da diše.
Učenik u početku se nije suprostavljao, ali posle nekoliko sekundi počeo je da se oslobađa - proradio je instinkt samoodržanja.
Učitelj ga pusti. Neko vrijeme učenik nije mogao da se nadiše, činilo mu se da sa svakim udahom udahnjuje sam život.
- I šta sad kažeš? Kakav je ukus vazduha? - pitao je Učitelj.
- Ukus života - izdišući, rekao je učenik.
- Tako je. - Učitelj se osmjehnuo. - Pokušaj da osjetiš taj ukus uvijek. Tvoj život će ti biti mnogo svjetliji i bogatiji. Ukus života i jeste u tome, šta jedeš, u tome šta piješ i još u mnogo čemu, što nas okružuje.
Prevod priče: econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com