To je najmoćniji alat koji imamo na raspolaganju i nalazi se na našim ramenima, raspršen u mozgu. Govorimo, naravno, o umu. Njegovo funkcionisanje je toliko moćno, a istovremeno i neobično, da je zapravo glavno pero kojim pišemo svoju sudbinu.
Prije nekoliko godina proširila se ideja da čovjek koristi samo 10% svog kognitivnog potencijala. Kasnije smo uvideli da je sve mnogo komplikovanije od ove jednostavne izjave, jer, čak i ako imamo ograničene procese (kao što je sposobnost održavanja pažnje ili kratkotrajne memorije), koristimo i druge procese koji izgleda ne znaju za ograničenja(kao što je sposobnost zamišljanja i učenja).
Um pokušava da uštedi resurse
Stoga je jasno da je ono što možemo učiniti sa svojim umom asimptotski beskonačno.
Rutina u kojoj dolazi do prekida veze između akcije i svesnog dela. Govorimo o vešanju veša, kuvanju i vožnji poznatim putem. Akcija nam je toliko dobro poznata da oslobađa um da radi na idejama odvojenim od te sadašnjosti.
Takođe se dešava još jedna stvar, a to je da je naš um obično inteligentan u svojoj samoregulaciji i, po defaultu, pokušava da radi istovremeno smanjujući potrošnju energije. Razmišljamo o našim precima i njihovim poteškoćama u pristupu određenim osnovnim hranljivim sastojcima.
Jednom kada shvatimo da naš um ne voli rasipanje energije i da se mnoge aktivnosti koje sprovodimo odvijaju automatski, shvatićemo da sigurno ne koristimo samo 10% svog potencijala, već da je tačno da ga ne koristimo mnogo.
Dio našeg uma koji ne koristimo - obično uvijek postoje izuzeci - vezan je za kreativnost i potragu za inovativnim riješenjima. Veliki dio otpora promenama ima ovaj biološki razlog, to jest, protivi se štedljivoj tendenciji mozga. Možda naš način rada nije najbolji, ali u početku promjena onoga što smo već usvojili podrazumijeva pored nesigurnosti i dodatnu potrošnju energije.
Um pokušava da uštedi resurse
Stoga je jasno da je ono što možemo učiniti sa svojim umom asimptotski beskonačno.
Rutina u kojoj dolazi do prekida veze između akcije i svesnog dela. Govorimo o vešanju veša, kuvanju i vožnji poznatim putem. Akcija nam je toliko dobro poznata da oslobađa um da radi na idejama odvojenim od te sadašnjosti.
Takođe se dešava još jedna stvar, a to je da je naš um obično inteligentan u svojoj samoregulaciji i, po defaultu, pokušava da radi istovremeno smanjujući potrošnju energije. Razmišljamo o našim precima i njihovim poteškoćama u pristupu određenim osnovnim hranljivim sastojcima.
Jednom kada shvatimo da naš um ne voli rasipanje energije i da se mnoge aktivnosti koje sprovodimo odvijaju automatski, shvatićemo da sigurno ne koristimo samo 10% svog potencijala, već da je tačno da ga ne koristimo mnogo.
Dio našeg uma koji ne koristimo - obično uvijek postoje izuzeci - vezan je za kreativnost i potragu za inovativnim riješenjima. Veliki dio otpora promenama ima ovaj biološki razlog, to jest, protivi se štedljivoj tendenciji mozga. Možda naš način rada nije najbolji, ali u početku promjena onoga što smo već usvojili podrazumijeva pored nesigurnosti i dodatnu potrošnju energije.
Zašto je domišljatost važna?
Putujemo u srednji vijek i svjedočimo suđenju optuženom. U ovom suđenju sudija je želio da osudi optuženog po svaku cijenu, ali je poželeo da njegova volja ne bude očigledna, pa je predložio da se optuženi oslanjaju na sudbinu. U kutiju bi unio dvije identične koverte, u jednoj se nalazio list sa rečju „nevin“, a u drugoj riječ „kriv“.
Očigledno je sudija na oba lista napisao "kriv". Optuženi je to shvatio jer su svađe sa sudijom bile dugotrajne. Šta mislite da je optuženi uradio? Mogao je da ga osudi, ali da su provjerili da njegova hipoteza nije tačna, bio bi osuđen. S druge strane, da je to istina, vjerovatno bi otpustili sudiju, ali ništa ga nije uvjeravalo da će njegov naslednik biti bolji.
Putujemo u srednji vijek i svjedočimo suđenju optuženom. U ovom suđenju sudija je želio da osudi optuženog po svaku cijenu, ali je poželeo da njegova volja ne bude očigledna, pa je predložio da se optuženi oslanjaju na sudbinu. U kutiju bi unio dvije identične koverte, u jednoj se nalazio list sa rečju „nevin“, a u drugoj riječ „kriv“.
Očigledno je sudija na oba lista napisao "kriv". Optuženi je to shvatio jer su svađe sa sudijom bile dugotrajne. Šta mislite da je optuženi uradio? Mogao je da ga osudi, ali da su provjerili da njegova hipoteza nije tačna, bio bi osuđen. S druge strane, da je to istina, vjerovatno bi otpustili sudiju, ali ništa ga nije uvjeravalo da će njegov naslednik biti bolji.
Stoga je odlučio da pojede jedan od dva papirića. Kasnije je rekao da bi lako mogli saznati koji je on izabrao, jer je bio suprotan od onog papirića koji je ostao u kutiji. Na listiću naravno pisalo da je "kriv" i tako ga je sudija oslobodio.
Vraćajući se u sadašnjost, ne možemo zaboraviti da svi imamo alat sličan ovom lukavom optuženiku i da ga možemo koristiti za spasavanje ili poboljšanje života: govorimo o svom umu. Tačno je da ne možemo sve da kontrolišemo, ali podjednako je tačno da ta kontrola često prevazilazi ono što mislimo. Upravo u toj razlici između uvažavanja i stvarnosti, između domišljatosti i ponavljanja, leži naš istinski potencijal.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/la-mente-alleata-situazioni-difficili/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Vraćajući se u sadašnjost, ne možemo zaboraviti da svi imamo alat sličan ovom lukavom optuženiku i da ga možemo koristiti za spasavanje ili poboljšanje života: govorimo o svom umu. Tačno je da ne možemo sve da kontrolišemo, ali podjednako je tačno da ta kontrola često prevazilazi ono što mislimo. Upravo u toj razlici između uvažavanja i stvarnosti, između domišljatosti i ponavljanja, leži naš istinski potencijal.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/la-mente-alleata-situazioni-difficili/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
