Uvijek postoje ljudi koji nam osvjetljavaju put

U mračno doba uvijek postoje ljudi koji nas vode. Oni su poput sunčeve svjetlosti koja prolazi kroz staklo da nas nadahne, da nam nadu u trenucima kada izgubimo ritam, hrabrost i smjer svog vitalnog kompasa. Oni su lijek za srce u vrijeme poteškoća.

Doduše, svima nam je potreban neko kome je stalo do nas. Možemo voljeti svoju nezavisnost i čak misliti da imamo sunce u sebi. Međutim, kada oluja stigne napolje, prije ili kasnije osetimo tugu, strah, nesanicu i očaj koje samo emocionalna podrška, empatija i naklonost mogu da ublaže.

"Ponekad se naše svjetlo ugasi i ponovo upali zahvaljujući svjetlu druge osobe."
~Albert Schveitzer

U ovom trenutku se pojavljuje neobična činjenica: socijalna psihologija otkriva da je davanje emocionalne podrške umjetnost koju ne znaju svi na pravi način. Koliko god čudno izgledalo, oni koji nas najviše vole mogu nam ponuditi pretjeranu pažnju koja u nama stvara osjećaj zavisnosti, neefikasnosti ili slabosti.

Najefikasnija vrsta podrške je ona od nekoga ko je uvek prisutan, ali na neprimjetan, iskren i autentičan način. Govorimo o vrsti pomoći za koju se niko ne osjeća dužnim, jer ne postoje "donatori" ili "primaoci" naklonosti, postoji divna veza zasnovana na istinskoj uzajamnosti.

Pozivamo vas da razmislite o ovoj vrlo zanimljivoj temi koju karakterišu različite nijanse.

Ljudi koji nagrizaju i ljudi koji prosvećuju

Svi znamo šta je empatija i kakav je njen uticaj na svakodnevne veze. Sigurni smo da ćete više puta morati da imate posla sa nekim ko nije u stanju da se poveže sa drugima, sa nekim  agresivnim, neprijateljskim i čak destruktivnim osobinama i da mislite da ta osoba nije bila empatična.

Simon Baron-Cohen, profesor na univerzitetu u Cambrige-u i stručnjak za razvoj psihopatologije, definiše ove psihološke karakteristike izrazom koji vrijedi upamtiti, naime zove se "erozivna empatija“. Prema profesoru, ovo ponašanje nastaje kada neko ne samo da prestane da se povezuje sa drugima, već upornom sporošću nagriza, kompromituje i lomi svoje najbliže. To su ljudi koje nesumnjivo karakteriše određena nejasnoća.

Na suprotnom polu su "prosvećeni" ljudi. Više od ljudi velike plemenitosti i dobrote, mogli bismo ih definisati kao pojedince koji "znaju kako da žive i koji puštaju da žive", koji promovišu unutrašnju harmoniju, koji vraćaju emocionalnu ravnotežu spajajući naše delove i podsećajući nas koliko možemo biti važni.

Psihološke karakteristike ljudi koji su svjetlost u mraku

Očekivali smo da je pružanje prave podrške umjetnost koju ne znaju svi da primjene u praksi. Na primjer, vrijedi zapamtiti da kada se jasno razlikuju donator i primalac, može doći do nekih nesporazuma. Primalac se može osjećati „zaduženim“ ili postati zavisan od donatora koji iskorištava svoju ulogu "iscelitelja".

Prosvetljeni ljudi, s druge strane, nikada ne preuzimaju ulogu "iscelitelja", oni su "pomagači".

• Oni znaju kako da budu prisutni bez da kontrolišu, osuđuju ili vrše stalnu pažnju prema drugima koji mogu stvoriti neku vrstu zavisnosti. Oni su stručnjaci za podsticanje procesa autentičnog ličnog rasta.
• Poštuju prostore, znaju kako da ostanu kada je potrebno i zaštite privatnost drugog.
• Oni su stalni, ali ne i napadni, sa izuzetnom sposobnošću da nas podsete ko smo. Stalo im je do nas, daju nam pozitivnost, hrabrost, nadu da nam pomognu da se vratimo u ritam života, optimizma.

Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/persone-illuminano-la-nostra-strada/

Prevod i obrada Ana Muratović -  bebamur.com
​