Prava ljubav nam omogućava da preuzmemo odgovornost za druge ljude. Preuzimanje odgovornosti nije tako jednostavna stvar, u stvari, to je nivo junaštva, jer prihvatanjem odgovornosti pojavljuje se karma.
|
U traktatima se kaže da učitelj preuzima karmu svojih učenika.
To se ne odnosi samo na učitelje, to se odnosi na sve one koji pokušavaju da pomognu drugima da se duhovno razviju, na svakoga ko preuzima na sebe odgovornost da podijeli duhovno znanje sa drugima. |
Isti efekat se javlja u trenutku kada se molim za druge ljude. I to zaista pomaže čovjeku, pošto ja preuzimam na sebe dio njegove karme. Da toga nema, duhovni razvoj bi bila prosta igra, ali to nije igra.
To je prava realnost i mi moramo da razvijamo ljubav prema Bogu i bližnjem, jer bez ove ljubavi, ne želimo nikome ništa da uradimo, ne želimo ni za koga da preuzmemo odgovornost, jer je to realno dijeljenje karme.
Ovaj fenomen ne javlja se samo u duhovnom razvoju. U mnogim drugim slučajevima, ljudi preuzimaju na sebe karmu drugih. Na primjer, majka i otac uzimaju na sebe karmu djeteta. To jeste, dijeljenje karme među ljudima nije rijetka pojava, u stvari, to se dešava svaki put kada preuzmemo za nekog odgovornost, čak i ako je to na veoma kratko vrijeme.
Na primjer, sada ja preuzimam karmu svih vas koji me pažljivo slušate. I samo čovjek koji ima ljubavi spreman je za sve to. Čak i ne znajući za tu filozofiju, onaj koji je ispunjen ljubavlju realno osjeća kako preuzima karmu u vidu odgovornosti. I taj herojski postupak ga čisti i čini srećnim.
Kaže se da je karakter - drvo, a ugled - sjenka tog drveta. Razuman čovjek ne brine o sjenci, već o samom drvetu.
Najveća sreća koja je dostupna čovjeku, je da se zaljubi u takvu ideju, kojoj može potpuno da posveti svu svoju snagu i sav svoj život. Karakter čovjeka koji je ispunjen ljubavlju - to je karakter koji je spreman na teškoće zbog sopstvenog čišćenja i zbog uzdizanja drugih. Teškoće postoje i u degradaciji i u samousavršavanju.
Mi ne biramo da li da živimo sa teškoćama ili ne, biramo zbog čega ćemo da prevazilazimo teškoće. Materijalista misli da je srećan život, život bez teškoća. A u stvari, srećan život je život sa teškoćama zbog viših ciljeva. U skladu sa tim, nesrećan život je prevazilaženje teškoća zbog prizemnih ciljeva.
Na istoku se smatra da je snijeg dar od Boga, koji nas podsjeća na čistotu naše duše. Čista duša ne misli o sebi već o drugima, u tom trenutku proizilazi dijeljenje karme.
Mi preuzimamo karmu druge osobe, a njemu to pomaže da napravi nekoliko koraka ka svojoj dugo očekivanoj sreći. Isto to se dešava čak i kada samo mislimo o sreći drugih, kada mislimo o tome kako da im pomognemo. Naš egoistični um nam govori da ne treba da mislimo o drugima, jer šta god da uradimo moramo preuzeti dio njihove karme.
Ovdje se može postaviti pitanje: kako živi takav čovjek, koji stalno preuzima karmu drugih, kako još nije umro, i zašto je tako srećan i inspirisan da preuzima još više karmi? I sada znamo glavnu tajnu. Ako onaj ko dijeli karmu sa drugima, radi to s ljubavlju, tada Bog sagori tu karmu, i ta vatra se transformiše u sreću. Ovo je velika tajna jogija, velika tajna isposnika, velika tajna svetaca. Kada pomažemo drugima sa ljubavlju, preuzimajući njihovu karmu, ona sagori u vatri našeg žrtvovanja i preobražava se u sreću čovjeka, koji je nesebično služio drugima.
I ta sreća je jedna od najvećih u materijalnom svijetu. Onaj ko ju je iskusio, ne može dobiti više radosti ni od čega drugog. Zato se ljudi toliko boje duhovnosti, jer duhovnost uči da se brine o drugima sa ljubavlju. Ali zapamtite i drugu stranu te nauke, ako pomažemo drugima sa ogorčenjem, nevoljno, sa uvredama, sa zavišću, sa pohlepom ili požudom, tada prihvaćena karma neće izgoreti već će se pretvoriti u otrov, i trovaće našu dušu, pretvarajući naša srca u kamen.
Onaj ko pomaže sa ljubavlju, postaje srećan svetac, a onaj koji pomaže sa mržnjom, postaje nesrećan cinik.