Naši sudovi o svijetu i ljudima su pogrešni. Navikli smo da sudimo sa pozicije uma, a ne sa pozicije duše. Stvar je u tome što realnost odjenuta okvirima uma, gubi svoju raznovrsnost i ljepotu, postaje blijeda, dosadna i lišena izvornog značenja.
|
|
Čovječji um sudi o ljudima sa tačke gledišta kretanja vremena u prostoru, to jest, opredjeljuje za bilo kog čovjeka okvire prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i sudi o njegovim dejstvima u svim vremenskim intervalima života.
Sa stanovišta uma čovjek nam se predstavlja u slici svojih prošlih postupaka, trenutnih aktivnosti i aspektima budućeg života. |
Mi ne ocjenjujemo samog čovjeka, već događaje, za koje je on bio vezan i koji karakterišu njegovo ponašanje. Na taj način, mi ne vidimo samog čovjeka, već samo ono što on uradio, primoran na to iz bilo kojih razloga. Ne znajući šta je dovelo čovjeka da počini djela u svom životu, odlučili smo da sudimo ko je on, i u našem umu u skladu sa tim formira se odgovarajuća slika.
Iz ovoga se vidi, da sudimo o ljudima ne znajući ko su oni u stvari i formiramo svoje mišljenje samo na osnovu te slike koju identifikuje naš um u skladu sa našim proživljenim iskustvom, sa svojstvenim samo nama stereotipima, ubjeđenjima, istinama. Shodno tome, svaki čovjek u očima drugih je predstavljen mnogobrojnim slikama i prototipovima, da ga niko ne može da vidi takvim, kakav je on zaista.
Drugog čovjeka vidimo samo tako, kako ga je identifikovao naš um, koji je prikačio na njega mnogo etiketa, očekivanja, iluzija. Zbog toga, ako čovjek gleda na svijet sa pozicije uma, on lišava sebe istinskog čistog viđenja života i ispunjava sebe slikama suđenja o ljudima i događajima.
|
Ako gledamo na svijet sa pozicije duše, tada ne uzimamo u obzir naše mišljenje, odbacujemo sve ideje o bilo čemu ili bilo kome, i dozvoljavamo svemu da bude takav kakav jeste.
Kako se može suditi o čovjeku danas, ako toga ko je bio juče, već nema, a taj čovjek, koji će biti sjutra, još uvijek je nepoznat. |
|
Prava slika čovjeka otkriva se pred nama samo u sadašnjosti, samo njegova trenutna slika, sa svim mislima, osjećanjima, dejstvima u mogućnosti je da govori o samom čovjeku. Čak i u sledećem trenutku života, ne možete znati ko će postati čovjek koji stoji ispred vas.
Kako se može suditi o drugom po njegovim prošlim postupcima, ako prošlosti nema, nema toga čovjeka koji je živio u njoj. Ta ličnost je već umrla i na njenom mjestu rodila se nova slika čovjeka. A ta slika se rađa u svakom trenutku života, jer ništa nije postojano.
Velika zabluda čovječanstva je u tome što mi identifikujemo sebe sa našim sopstvenim prosuđivanjima, predstavama, očekivanjima, mislima koje nijesu uvijek naše, već su često ubačene od strane drugih ljudi i društva.
Na primjer, kada se govori čovjeku u djetinjstvu, da on ni zašta nije sposoban, tako će on i proživjeti svoj život bez vjere u sopstvene snage. Koliko divnih ljudi srećemo u životu, lijepih i po spoljašnjosti i u duši, a oni smatraju da su ružni i nedostojni, a sve zbog toga što u djetinjstvu niko nije vjerovao u njih, roditelji su ih osuđivali i kritikovali, a oni su povjerovali u istinitost roditeljskih riječi, projektovali tu sliku na sebe, u skladu sa kojom žive cio život.
Ne sudite o tome ko ste bili juče, taj čovjek više ne postoji, postoji samo taj koji se nalazi u sadašnjem trenutku, a kakvi ćete biti sjutra - zavisi samo od vas.
Autor: Vadim Zeland
Izvor: econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Kako se može suditi o drugom po njegovim prošlim postupcima, ako prošlosti nema, nema toga čovjeka koji je živio u njoj. Ta ličnost je već umrla i na njenom mjestu rodila se nova slika čovjeka. A ta slika se rađa u svakom trenutku života, jer ništa nije postojano.
Velika zabluda čovječanstva je u tome što mi identifikujemo sebe sa našim sopstvenim prosuđivanjima, predstavama, očekivanjima, mislima koje nijesu uvijek naše, već su često ubačene od strane drugih ljudi i društva.
Na primjer, kada se govori čovjeku u djetinjstvu, da on ni zašta nije sposoban, tako će on i proživjeti svoj život bez vjere u sopstvene snage. Koliko divnih ljudi srećemo u životu, lijepih i po spoljašnjosti i u duši, a oni smatraju da su ružni i nedostojni, a sve zbog toga što u djetinjstvu niko nije vjerovao u njih, roditelji su ih osuđivali i kritikovali, a oni su povjerovali u istinitost roditeljskih riječi, projektovali tu sliku na sebe, u skladu sa kojom žive cio život.
Ne sudite o tome ko ste bili juče, taj čovjek više ne postoji, postoji samo taj koji se nalazi u sadašnjem trenutku, a kakvi ćete biti sjutra - zavisi samo od vas.
Autor: Vadim Zeland
Izvor: econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
