Veoma pametni ljudi nijesu uvijek oni koji donose najbolje odluke. Visok koeficijent intelidencije ne garantuje čak ni uspjeh ni sigurnost sreće.
U mnogim slučajevima ovi ljudi se zaglavljuju u zbrci svojih briga, u ponoru egzistencijalne anksioznosti, u toj nelagodnosti koja troši rezerve optimizma.
Postoji opšta tendencija da se genijalci umjetnosti, matematike ili nauke vide kao ćutljiva stvorenja, posebni ljudi i veoma vezani za njihove čudne stvari. Među tim ljudima nalazimo Hemingway-a, Emily Dickinson, Virginia-u Woolf, Edgar-a Allan-a Poe-a ili čak samog Amadeus-a Mozart-a ... Svi brilijantni, kreativni i izuzetni umovi koji su doveli svoju muku na ivicu provalije koja je najavila tragediju.
Postoji opšta tendencija da se genijalci umjetnosti, matematike ili nauke vide kao ćutljiva stvorenja, posebni ljudi i veoma vezani za njihove čudne stvari. Među tim ljudima nalazimo Hemingway-a, Emily Dickinson, Virginia-u Woolf, Edgar-a Allan-a Poe-a ili čak samog Amadeus-a Mozart-a ... Svi brilijantni, kreativni i izuzetni umovi koji su doveli svoju muku na ivicu provalije koja je najavila tragediju.
"Inteligencija pojedinca se mjeri količinom neizvjesnosti koju može podnijeti"
~ Immanuel Kant
Ali šta je istina u svemu ovome? Da li postoji direktna veza između visokog koeficijenta inteligencije i depresije? Prije svega, potrebno je naglasiti da visoka inteligencija ne doprinosi razvoju bilo koje vrste mentalnog poremećaja.
Međutim, postoji rizik i predispozicija za pretjeranu zabrinutost, samokritičnost, da imamo lažnu percepciju svijeta koja teži negativnosti. Svi faktori koji u mnogim slučajevima stvaraju uslove neophodne za stvaranje depresivne slike. Jasno je da postoje izuzeci, ovo se mora reći. U našem društvu imamo sjajne ljude koji znaju kako da maksimalno iskoriste svoj potencijal, ulažući ne samo u svoj kvalitet života, već i u svoje društvo.
Međutim, postoje brojne studije, analize i publikacije koje otkrivaju ovu posebnu tendenciju. Posebno kod ljudi koji imaju IQ iznad 170.
Ličnost inteligentnih ljudi
"Kreativni mozak" je veoma korisna knjiga koja razumije kako um i mozak najinteligentnijih i najkreativnijih ljudi rade. U njoj neurolog Nensi Andreasen sprovodi pedantnu analizu kojom pokazuje da postoji značajna tendencija gena našeg društva da razvije različite poremećaje: posebno bipolarne poremećaje, depresiju, anksioznu krizu, napade panike.
Sam Aristotel, u svoje vrijeme, već je smatrao da inteligencija ide ruku pod ruku sa melanholijom. Genijalci kao što su Sir Isaac Newton, Arthur Schopenhauer ili Charles Darwin iskusili su period neuroze i psihoze. Virginia Woolf, Ernest Hemingway i Vincent Van Gogh završili su poslednji čin oduzimajući sebi život.
To su poznati ljudi, ali u našem društvu uvijek su postojali tihi, neshvaćeni i usamljeni geniji koji su živjeli u svom ličnom univerzumu, duboko odvojeni od stvarnosti koja je za njih bila previše haotična, besmislena i razočaravajuća.
Studije o veoma inteligentnim ljudima
Sigmund Freud, zajedno sa svojom kćerkom Anom Freud, proučavao je razvoj grupe djece sa IQ iznad 130. Ova studija je otkrila da je skoro 60% djece završilo sa velikim depresivnim poremećajem.
Studije Lewis-a Terman-a, pionira pedagoške psihologije na početku dvadesetog veka, takođe su dobro poznate. Šezdesetih godina prošlog vijeka počela je duga studija o dijeci sa visokim vještinama koja su imala IQ veći od 170, koji su učestvovali u jednom od najpoznatijih eksperimenata u istoriji psihologije. Ova djeca su nazvana "terminiti" a tek su početkom devedesetih napravljeni važni zaključci.
Inteligencija: veoma težak teret
"Terminiti", djeca Lewisa Termana, koji su danas odrasli u starijoj životnoj dobi, potvrdili su da je visoka inteligencija povezana sa nižim vitalnim zadovoljstvom. Iako su neki od njih stekli slavu i istaknutu poziciju u društvu, mnogi su pokušali da izvrše samoubistvo više puta ili su pali u zavisnosti kao što je alkoholizam.
Još jedan značajan aspekt koji proizilazi iz ove grupe ljudi, što se može vidjeti i kod onih sa visokim intelektualnim sposobnostima, je da su veoma osetljivi na probleme svijeta. Oni se ne brinu samo o nejednakosti, gladi ili ratu. Veoma inteligentni ljudi se osjećaju neprijatno zbog sebičnog ili iracionalnog ponašanja.
Emocionalni balast i slijepe tačke kod vrlo inteligentnih ljudi
Stručnjaci nam govore da vrlo inteligentni ljudi ponekad pate od onoga što bi se moglo nazvati disocijativnim poremećajem ličnosti. To znači da vide svoje živote izvana, kao pripovjedači koji koristi glas treće osobe kako bi vidjeli svoju stvarnost s objektivnošću, ali bez osjećaja potpune uključenosti u nju.
Ovakav pristup često dovodi do toga da su „slijepe tačke“, koncept blisko povezan sa emocionalnom inteligencijom, koji je Daniel Goleman razvio u zanimljivoj knjizi sa istim naslovom. Radi se o samozavaravanju, ozbiljnim greškama u našoj percepciji kada moramo da izaberemo na šta da se usredsredimo i šta da izbjegnemo da ne bismo preuzeli odgovornost za to.
Dakle, veoma pametni ljudi često se usredsređuju isključivo na nedostatak svog okruženja, u kojem je nemoguće da se uklope. Često nemaju odgovarajuće emocionalne sposobnosti da relativizuju, da se bolje uklope, da pronađu mir u ovoj spoljašnjoj šumi i u toj nejednakosti koja ih toliko zbunjuje.
Inteligencija: veoma težak teret
"Terminiti", djeca Lewisa Termana, koji su danas odrasli u starijoj životnoj dobi, potvrdili su da je visoka inteligencija povezana sa nižim vitalnim zadovoljstvom. Iako su neki od njih stekli slavu i istaknutu poziciju u društvu, mnogi su pokušali da izvrše samoubistvo više puta ili su pali u zavisnosti kao što je alkoholizam.
Još jedan značajan aspekt koji proizilazi iz ove grupe ljudi, što se može vidjeti i kod onih sa visokim intelektualnim sposobnostima, je da su veoma osetljivi na probleme svijeta. Oni se ne brinu samo o nejednakosti, gladi ili ratu. Veoma inteligentni ljudi se osjećaju neprijatno zbog sebičnog ili iracionalnog ponašanja.
Emocionalni balast i slijepe tačke kod vrlo inteligentnih ljudi
Stručnjaci nam govore da vrlo inteligentni ljudi ponekad pate od onoga što bi se moglo nazvati disocijativnim poremećajem ličnosti. To znači da vide svoje živote izvana, kao pripovjedači koji koristi glas treće osobe kako bi vidjeli svoju stvarnost s objektivnošću, ali bez osjećaja potpune uključenosti u nju.
Ovakav pristup često dovodi do toga da su „slijepe tačke“, koncept blisko povezan sa emocionalnom inteligencijom, koji je Daniel Goleman razvio u zanimljivoj knjizi sa istim naslovom. Radi se o samozavaravanju, ozbiljnim greškama u našoj percepciji kada moramo da izaberemo na šta da se usredsredimo i šta da izbjegnemo da ne bismo preuzeli odgovornost za to.
Dakle, veoma pametni ljudi često se usredsređuju isključivo na nedostatak svog okruženja, u kojem je nemoguće da se uklope. Često nemaju odgovarajuće emocionalne sposobnosti da relativizuju, da se bolje uklope, da pronađu mir u ovoj spoljašnjoj šumi i u toj nejednakosti koja ih toliko zbunjuje.
Još jedna stvar koju možemo bez sumnje zaključiti o veoma inteligentnim ljudima je da oni često imaju jake nedostatke u emocionalnom polju. Ovo nas opet dovodi do još jednog zaključka: prilikom izvođenja psihometrijskih testova, drugi faktor bi trebalo da se doda uvijek precenjenom IQ.
Mi govorimo o "mudrosti", o ovom vitalnom znanju da razvijemo autentično svakodnevno zadovoljstvo, da oblikujemo dobar koncept o sebi, dobrom samopoštovanju i svim onim vještinama koje su pogodne za ulaganje u suživot i izgradnju stvarne, jednostavne, ali opipljive sreće.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/persone-molto-intelligenti/
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/persone-molto-intelligenti/
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
