Čvrsto držati rukohvat Tao-a (mač), zalog je da se izgubi Tao.
(Kineska poslovica)
Naše želje - to je ono što nas primorava da patimo.
K. Kastaneda "Učenje Don Huana"
Kada se rodimo - mi smo slobodni. Ne treba nam niko i ništa da budemo srećni - djetetu je jednostavno dobro samom sa sobom.
K. Kastaneda "Učenje Don Huana"
Kada se rodimo - mi smo slobodni. Ne treba nam niko i ništa da budemo srećni - djetetu je jednostavno dobro samom sa sobom.
Ali onda počnemo da odrastamo ... Djetinjstvo - je najznačajniji period za čovjeka, svi događaji koji nam se dešavaju u tom periodu, ostavljaju svoj poseban pečat na cio naš život. Dijete je malo i njemu je jednostavno potrebna zaštita i podrška, zbog toga potpuno vjeruje svojim roditeljima. Ono je tako malo, a oni su tako veliki.
A ako se roditelji svađaju ili viču, dijete, jednostavno ne može ni da pomisli da roditelji nijesu u pravu, ili se ljute jer nijesu u stanju da se nose sa problemima koje im je nametnuo život. Primijetiti da roditelji nijesu savršeni - to znači biti u velikoj opasnosti. Zato dijete zaključuje da je za sve što se dešava sa roditeljima, ono krivo. Ako viču i svađaju se - znači ono je loše i ne zaslužuje ljubav.
Ali odrasli nijesu savršeni, često griješe i kažu pogrešne stvari, a sve riječi koje izgovore roditelji, bili mi svjesni toga ili ne, zauvijek se duboko urežu u njegovu dušu. Kao rezultat toga, nakon nekog vremena, dijete prestane da vjeruje u sebe a unutrašnja sloboda i sreća se gubi.
I cio naš život postaje jedna velika želja da se potvrdi da si ti dobar i da nešto vrijediš. Postajemo zavisni od pohvale i odobravanja drugih ljudi, od ljubavi drugih ljudi, od novca i bogatstva.
Gubitak unutrašnje ljubavi prema sebi dovodi do toga da počnemo da tražimo ljubav u tijelu drugog čovjeka. A kada je pronađemo, bojimo se da je ne izgubimo, jer nam se čini da ako taj čovjek ode, da će naš život zauvijek otati bez ljubavi, pažnje, nježnosti, i još mnogo toga. I održavamo taj odnos, uprkos tome što odavno ne primamo od njega ni ljubav ni pažnju, ni sve ostalo.
Ljubav uvijek rađa strah
Strah čini čovjeka teškim, ne zanimljivim, lišava ga fleksibilnosti, čini ga nesposobnim za brze promjene. Strah i vezanost uništavaju čovjeka, lišavaju ga mentalne i fizičke snage.
Često, kada doživimo sreću od nečega želimo da je doživimo ponovo i ponovo, a to je početak kraja.
Čim postanemo vezani za čovjeka, čim odnos sa nekim postane za nas simbol sreće - gubimo svoju lakoću i slobodu. Zajedno sa tim počinjemo da pretendujemo na slobodu drugog čovjeka, potrebne su nam garancije da će uvijek biti tu, da nas nikada neće napustiti.
U suprotnom, sa njim će otići i sreća - mi vjerujemo u to, to iskreno mislimo i osjećamo. Spremni smo da popunimo cio okolni prostor sobom, zauzmemo mjesto, učinimo sve, samo da bi on zauvijek bio tu. Ali, niko ne želi da se odrekne svoje slobode, niko ne želi da završi u zatvoru. Čak i zatvor, je izgrađen zbog stalne brige ...
Ljubav i vezanost - to su dvije suprotnosti
Ljubav - to znači željeti mnogo sreće čovjeku, činiti sve da on bude srećan.
Vezanost - to je želja da čovjek bude srećan sa tobom.
A ako se roditelji svađaju ili viču, dijete, jednostavno ne može ni da pomisli da roditelji nijesu u pravu, ili se ljute jer nijesu u stanju da se nose sa problemima koje im je nametnuo život. Primijetiti da roditelji nijesu savršeni - to znači biti u velikoj opasnosti. Zato dijete zaključuje da je za sve što se dešava sa roditeljima, ono krivo. Ako viču i svađaju se - znači ono je loše i ne zaslužuje ljubav.
Ali odrasli nijesu savršeni, često griješe i kažu pogrešne stvari, a sve riječi koje izgovore roditelji, bili mi svjesni toga ili ne, zauvijek se duboko urežu u njegovu dušu. Kao rezultat toga, nakon nekog vremena, dijete prestane da vjeruje u sebe a unutrašnja sloboda i sreća se gubi.
I cio naš život postaje jedna velika želja da se potvrdi da si ti dobar i da nešto vrijediš. Postajemo zavisni od pohvale i odobravanja drugih ljudi, od ljubavi drugih ljudi, od novca i bogatstva.
Gubitak unutrašnje ljubavi prema sebi dovodi do toga da počnemo da tražimo ljubav u tijelu drugog čovjeka. A kada je pronađemo, bojimo se da je ne izgubimo, jer nam se čini da ako taj čovjek ode, da će naš život zauvijek otati bez ljubavi, pažnje, nježnosti, i još mnogo toga. I održavamo taj odnos, uprkos tome što odavno ne primamo od njega ni ljubav ni pažnju, ni sve ostalo.
Ljubav uvijek rađa strah
Strah čini čovjeka teškim, ne zanimljivim, lišava ga fleksibilnosti, čini ga nesposobnim za brze promjene. Strah i vezanost uništavaju čovjeka, lišavaju ga mentalne i fizičke snage.
Često, kada doživimo sreću od nečega želimo da je doživimo ponovo i ponovo, a to je početak kraja.
Čim postanemo vezani za čovjeka, čim odnos sa nekim postane za nas simbol sreće - gubimo svoju lakoću i slobodu. Zajedno sa tim počinjemo da pretendujemo na slobodu drugog čovjeka, potrebne su nam garancije da će uvijek biti tu, da nas nikada neće napustiti.
U suprotnom, sa njim će otići i sreća - mi vjerujemo u to, to iskreno mislimo i osjećamo. Spremni smo da popunimo cio okolni prostor sobom, zauzmemo mjesto, učinimo sve, samo da bi on zauvijek bio tu. Ali, niko ne želi da se odrekne svoje slobode, niko ne želi da završi u zatvoru. Čak i zatvor, je izgrađen zbog stalne brige ...
Ljubav i vezanost - to su dvije suprotnosti
Ljubav - to znači željeti mnogo sreće čovjeku, činiti sve da on bude srećan.
Vezanost - to je želja da čovjek bude srećan sa tobom.
Kao rezultat toga, osjećaj inferiornosti i nezasita želja da budemo srećni pretvaraju nas u totalne egoiste. I mi stalno tražimo za sebe, stalno govorimo: "Ja, ja, ja". A to je znak zavisnosti, to je znak vezanosti.
Čovjek koji je sam sebi dovoljan omogućava drugome pored sebe da bude takav kakav jeste.
Čovjek koji je sam sebi dovoljan omogućava drugome pored sebe da bude takav kakav jeste.
Kako otpustiti čovjeka, kako postati slobodan?
Treba prihvatiti ne na nivou riječi, već na nivou osjećanja da možda živiš svoj poslednji dan. Ali to nije razlog za melanholiju, to je prilika da se osvrnemo na svoj život maksimalno trezveno!
Šta god da voliš, za sve zašto je vezano tvoje srce, sve to će ostati iza praga smrti. Ništa ne možeš odnijeti sa sobom, ništa neće trajati vječno. Zato, sve što imaš - to je mogućnost da uživaš u predivnom putovanju zvanom Život.
Samo uživaj u svemu, što te okružuje, uživaj u svim ljudima koji su pristali da učestvuju u tvom putovanju, i budi zahvalan Svijetu za to što ti je dao tu sreću.
Treba živjeti svaki trenutak sa osviješćenošću toga da je to možda poslednji trenutak u tvom životu, da možda nikada više nećeš vidjeti one, koji su sada pored tebe, da odluke koje sada donosiš, možda, su poslednje odluke u tvom životu.
To je prilika da se zamisliš, šta zaista želiš da uradiš, koje su tvoje istinske želje.
Autor: Lana Jerkander
Prevod prvog dijela teksta: econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
