Na Zemlji, postoji mnogo čega za šta se može snažno vezati. A ako je vezanost za zemaljska dobra jaka, tada ona nadilazi duhovnost. Vezovi kao debeli lanaci drže dušu ne dozvoljavaju joj da se razvija. Vjerovatno su mnogi od vas primijetili da ljudi često gube nešto za šta su jako vezani. Koji mehanizam radi u tom slučaju?
Istočnjačke religije propovijedaju stremljenje ka potpunom odsustvu želja. Sloboda od želja i vezanosti (koji uzrokuju patnju) vode čovjeka ka dostizanju nirvane - najvišeg cilja stremljenja, stanja visokog spokoja i potpunog odsustva patnje. Hrišćanstvo takođe predlaže da se odrekne od svega, zbog ljubavi prema Bogu - " Ljubi Boga iznad majke i oca svoga."
Dajte da vidimo za šta se sve može vezati.
Prvi nivo
Najniži nivo vezivanje za: materijalno, tjelesno. To je novac, hrana, alkohol, droga, seks, materijalna dobra, imovina. To je sve ono što se može dodirnuti, osjetiti tijelom.
Drugi nivo
Sledeći nivo vezivanja, to je nešto što se ne može dotaknuti, na ovom nivou su vezane više razvijene duše. To je odnos, voljena osoba, porodica, položaj u društvu, karijera. Takođe to može biti osjećaj dužnosti, moral. To može biti bilo koji egregor, religija, ideja, i slično.
Treći nivo
I na kraju, najviši nivo, koji je najteži za rad je vezanost za svoje duševne kvalitete. To je nešto što ne umire zajedno sa fizičkim tijelom, i prelazi zajedno sa dušom u sledeći život. U njega se "hvataju" duše sa visokim razvojem. Pošto je relativno lako odreći se onoga što se "ne nosi u grob". A teško zarađeni kvaliteti duše, je sasvim druga stvar - to su sposobnosti, talenti, mudrost, znanje, dobrota, poštenje, itd. Čini se da ono što je postignuto, niko ne može oduzeti, to je ono na šta čovjek ima pravo da bude ponosan. Ali ponekad taj ponos se pretvara u stvarnu gordost. I da se to prevaziđe veoma je teško.
Prvi nivo
Najniži nivo vezivanje za: materijalno, tjelesno. To je novac, hrana, alkohol, droga, seks, materijalna dobra, imovina. To je sve ono što se može dodirnuti, osjetiti tijelom.
Drugi nivo
Sledeći nivo vezivanja, to je nešto što se ne može dotaknuti, na ovom nivou su vezane više razvijene duše. To je odnos, voljena osoba, porodica, položaj u društvu, karijera. Takođe to može biti osjećaj dužnosti, moral. To može biti bilo koji egregor, religija, ideja, i slično.
Treći nivo
I na kraju, najviši nivo, koji je najteži za rad je vezanost za svoje duševne kvalitete. To je nešto što ne umire zajedno sa fizičkim tijelom, i prelazi zajedno sa dušom u sledeći život. U njega se "hvataju" duše sa visokim razvojem. Pošto je relativno lako odreći se onoga što se "ne nosi u grob". A teško zarađeni kvaliteti duše, je sasvim druga stvar - to su sposobnosti, talenti, mudrost, znanje, dobrota, poštenje, itd. Čini se da ono što je postignuto, niko ne može oduzeti, to je ono na šta čovjek ima pravo da bude ponosan. Ali ponekad taj ponos se pretvara u stvarnu gordost. I da se to prevaziđe veoma je teško.
Skoro svako želi da bude bogat, da imam porodicu, da napravi dobru karijeru, želi da ima neki izuzetan talenat. Šta je u tome loše? U tome nema ništa loše. I ako čovjek ima sve to, odlično je! Ali govorimo o vezivanju. Šta je vezivanje?
To je prekomjerno energetsko vezivanje (zavisnost, opsesija) za bilo šta ili bilo koga što zagađuje dušu. Jednostavno rečeno, to što je postalo za čovjeka važnije od sopstvenog duhovnog razvoja.
Kako razumjeti da je vezanost za zemaljsko postala prejaka i da šteti duši? Vrlo jednostavno, po povećanju agresije. Skoro sve negativne emocije proizilaze zbog vezanosti za nešto, opsednutosti sa nečim.
Koje negativne emocije izaziva vezivanje:
To je prekomjerno energetsko vezivanje (zavisnost, opsesija) za bilo šta ili bilo koga što zagađuje dušu. Jednostavno rečeno, to što je postalo za čovjeka važnije od sopstvenog duhovnog razvoja.
Kako razumjeti da je vezanost za zemaljsko postala prejaka i da šteti duši? Vrlo jednostavno, po povećanju agresije. Skoro sve negativne emocije proizilaze zbog vezanosti za nešto, opsednutosti sa nečim.
Koje negativne emocije izaziva vezivanje:
- Prezrenje prema onima, koji to nemaju. Čovjek vezan za novac, će prezirati siromašne. Čovjek vezan za svoj moral, će prezirati prevarante i podlace.
- Zavist prema onima koji imaju više.
- Mržnja prema onima koji lišavaju čovjeka njegovog objekta vezanosti.
- Osuda onih koji ne dijele njegove stavove.
- Žaljenje zbog toga što nije mogao da postigne više (više da zaradi, više da se popne na ljestvici karijere, bolje je da položi ispit, da bude bolji, itd)
- Neželjenje da živi, ako je čovjek lišen toga za šta je vezan.
- Stalni strah od gubitka, ljubomora.
- Stalna žeđ za posedovanje objekta vezanosti.
Na suptilnom nivou svi ljudi su ujedinjeni. Ako jedan čovjek osjeća jaku agresiju, on nanosi tim najveću štetu univerzumu. Automatski se uključuje mehanizam blokiranja agresije.
Najpoželjniji je dobrovoljni pristup. Čovjek uzima sebe u ruke, bira za sebe put duhovnog razvoja, radi na svojim emocijama, odustaje od objekata vezanosti, bavi se dobrotvornim radom, posti, itd. Ja lično znam poznatog i uspješnog iscelitelja, koji je noću išao da radi kao bolničar, nosio bolničke lopate, da bi smanjio nivo svoje gordosti.
Ako se dobrovoljno odricanje od agresije ne dogodi, tada se uključuje mehanizam prinudnog blokiranja.
1. Djelimični ili potpuni gubitak onoga za šta je čovjek vezan. Pljačka, novac protiče kroz prste, kolaps porodice, izdaja voljene osobe, neuspjeh nastupa, degradacija, smanjenje sposobnosti, itd. Ako čovjek prihvata sve to sa smirenošću i unutra otpušta to, rizikuje da izgubi, tada se situacija brzo usklađuje. A ako se nivo agresije povećava i čovjek počinje da mrzi, prezire, i ljuti se, tada se uključuje sledeća varijanta blokirnja.
2. Bolesti, traume, nesreće. Bolest veoma dobro odvaja od zemaljskog, primorava čovjeka da obrati pažnju na svoju dušu, uči se smirenju, okreće se Bogu. Ako čovjek ponovo ništa ne shvati, tada sleduje najoštrija varijanta
3. Smrt.
Probleme, nesreće i bolesti treba prihvatiti smireno, pa čak i sa zahvalnošću, kao sredstvo za čišćenje duše. Tačka uporišta treba uvjek da bude ljubav u najširem smislu.
Iako je paradoksalno, što je duhovniji čovjek, više mu se daje šansu da se promijeni, a tim je i više kod njega životnih ispita.
Ljekari, iscjelitelji, vidovnjaci liječe time što premještaju bolesti u budućnost. Bolest će prije ili kasnije biti vraćena ako kod čovjeka nije proizašla promjena u duši. Često se dešava: pojavila se neka bolest, čovjek je otišao kod ljekara, izliječio se. Samo nekoliko mesjeci kasnije bolest se vratila ili je nešto drugo oboljelo. Sve zato što nije eliminisan uzrok bolesti.
Možda zbog toga crkva zabranjuje iscjeliteljstvo, smatrajući da je to djelo mračnih sila. Iscelitelj oslobađa čovjeka od odrađivanja, kao rezultat čega je čovjek trebao da shvati nešto važno za sebe, i moguće da ispravi. Pošto stradanje uzdiže dušu.
Da li se ispostavilja, da ne treba liječiti? Naravno da treba liječiti. Ali pri tom je neophodno pokušati shvatiti, kojim negativnim emocijama se hrani bolest. Oslobodivši se uzroka, biće lakše da se pobijedi sama bolest. Nijesu rijetki slučajevi samoiscjeljenja ljudi putem unutrašnjih promjena.
Šta treba učiniti ako ste otkrili kod sebe vezivanje, koje vodi do negativnih misli i emocija? Pri tome ne treba sebe kriviti ili mrziti. Mržnja prema sebi je isto agresija, to je podsvijesno željenje sopstvene smrti. Ne treba sebe osuđivati zbog loših misli, već raditi na sebi sa ljubavlju. Svog đavola treba staviti iza rešetaka. Za to se koristi samodisciplina, molitva, post i osamljenost - to jeste isključuje se interes tijela. Periodična ograničenja potreba tijela, dovode do rasta duhovnosti.
Za one koji vode pravedan način života, postoji još jedna zamka - iskušenje da se preziru oni koji to ne čine. Zato grešnik koji se pokajao će biti bliže Bogu nego ubijeđeni pravednik.
Najpoželjniji je dobrovoljni pristup. Čovjek uzima sebe u ruke, bira za sebe put duhovnog razvoja, radi na svojim emocijama, odustaje od objekata vezanosti, bavi se dobrotvornim radom, posti, itd. Ja lično znam poznatog i uspješnog iscelitelja, koji je noću išao da radi kao bolničar, nosio bolničke lopate, da bi smanjio nivo svoje gordosti.
Ako se dobrovoljno odricanje od agresije ne dogodi, tada se uključuje mehanizam prinudnog blokiranja.
1. Djelimični ili potpuni gubitak onoga za šta je čovjek vezan. Pljačka, novac protiče kroz prste, kolaps porodice, izdaja voljene osobe, neuspjeh nastupa, degradacija, smanjenje sposobnosti, itd. Ako čovjek prihvata sve to sa smirenošću i unutra otpušta to, rizikuje da izgubi, tada se situacija brzo usklađuje. A ako se nivo agresije povećava i čovjek počinje da mrzi, prezire, i ljuti se, tada se uključuje sledeća varijanta blokirnja.
2. Bolesti, traume, nesreće. Bolest veoma dobro odvaja od zemaljskog, primorava čovjeka da obrati pažnju na svoju dušu, uči se smirenju, okreće se Bogu. Ako čovjek ponovo ništa ne shvati, tada sleduje najoštrija varijanta
3. Smrt.
Probleme, nesreće i bolesti treba prihvatiti smireno, pa čak i sa zahvalnošću, kao sredstvo za čišćenje duše. Tačka uporišta treba uvjek da bude ljubav u najširem smislu.
Iako je paradoksalno, što je duhovniji čovjek, više mu se daje šansu da se promijeni, a tim je i više kod njega životnih ispita.
Ljekari, iscjelitelji, vidovnjaci liječe time što premještaju bolesti u budućnost. Bolest će prije ili kasnije biti vraćena ako kod čovjeka nije proizašla promjena u duši. Često se dešava: pojavila se neka bolest, čovjek je otišao kod ljekara, izliječio se. Samo nekoliko mesjeci kasnije bolest se vratila ili je nešto drugo oboljelo. Sve zato što nije eliminisan uzrok bolesti.
Možda zbog toga crkva zabranjuje iscjeliteljstvo, smatrajući da je to djelo mračnih sila. Iscelitelj oslobađa čovjeka od odrađivanja, kao rezultat čega je čovjek trebao da shvati nešto važno za sebe, i moguće da ispravi. Pošto stradanje uzdiže dušu.
Da li se ispostavilja, da ne treba liječiti? Naravno da treba liječiti. Ali pri tom je neophodno pokušati shvatiti, kojim negativnim emocijama se hrani bolest. Oslobodivši se uzroka, biće lakše da se pobijedi sama bolest. Nijesu rijetki slučajevi samoiscjeljenja ljudi putem unutrašnjih promjena.
Šta treba učiniti ako ste otkrili kod sebe vezivanje, koje vodi do negativnih misli i emocija? Pri tome ne treba sebe kriviti ili mrziti. Mržnja prema sebi je isto agresija, to je podsvijesno željenje sopstvene smrti. Ne treba sebe osuđivati zbog loših misli, već raditi na sebi sa ljubavlju. Svog đavola treba staviti iza rešetaka. Za to se koristi samodisciplina, molitva, post i osamljenost - to jeste isključuje se interes tijela. Periodična ograničenja potreba tijela, dovode do rasta duhovnosti.
Za one koji vode pravedan način života, postoji još jedna zamka - iskušenje da se preziru oni koji to ne čine. Zato grešnik koji se pokajao će biti bliže Bogu nego ubijeđeni pravednik.
Bilo koja agresija prema drugom čovjeku ili sebi je agresija prema Bogu, prema univerzumu. Dušu liječi ljubav - ljubav prema Bogu, ljubav prema sebi, ljubav prema ljudima, ljubav prema svijetu.
Budite zdravi!
Autor: Irina Fjedorova
Prevod teksta: arcanes.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Budite zdravi!
Autor: Irina Fjedorova
Prevod teksta: arcanes.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
