Ponekad vjerujemo da nam život uskraćuje ono što želimo, a u stvarnosti samo kaže "Čekaj, prije ili kasnije se sve dogodi". Borimo se da prihvatimo da svaka situacija i svaki događaj zahtjeva vrijeme i da se svijet rijetko kreće tempom koji mi želimo.
|
|
Odrastanjem smo i usvojili koncept "Želim to ovdje i sada, više neću čekati". Ali samo kada shvatimo da ono što zaista želimo, ne dođe do nas tog trenutka kada želimo, shvatamo da svaka želja zahtjeva vrijeme čekanja i da samo žurba uspijeva uništiti nadu.
|
Moramo se truditi da živimo ovdje i sada, da stimulišemo sposobnost čekanja i dar strpljenja. Poklon koji će nam pomoći da uživamo u životu, u njegovom sporom progresu, što mu daje smisao. Moramo se truditi ako želimo postići uspijeh i ostvariti naše ciljeve i ispuniti naše snove. Samo padanjem i podizanjem, moći ćemo da uživamo u onome što želimo danas a za šta mislimo da nikada neće doći.
Isto važi i za ljubav, koja ne dolazi kada je tražimo, već kada je stvarno želimo. To je nešto što ne možemo razumjeti i to nas može učiniti očajnim čak i na veoma dubok način. Kada žudimo za ljubavlju i ona ne dođe, počinjemo da vjerujemo da je ne zaslužujemo i da vrijednimo manje od onih koji je imaju.
Isto važi i za ljubav, koja ne dolazi kada je tražimo, već kada je stvarno želimo. To je nešto što ne možemo razumjeti i to nas može učiniti očajnim čak i na veoma dubok način. Kada žudimo za ljubavlju i ona ne dođe, počinjemo da vjerujemo da je ne zaslužujemo i da vrijednimo manje od onih koji je imaju.
Čekajte: sve dolazi, mijenja se i prolazi
Već vam je rečeno mnogo puta: "budi strpljiv, prije ili kasnije će doći". Međutim, da bi ovaj savjet bio izvodljiv u praksi, potrebno je puno samokontrole.
Nekoliko eksperimenata pokazalo je da kada smo suočeni sa nečim što nam se puno sviđa i zamole nas da to ne dodirnemo, pokušavamo da se fokusiramo na druge stvari kako bi se oduprli i čekali. To znači da koristimo strategije samokontrole koje nam omogućavaju da potisnemo iskušenje da pojedemo tu čokoladu, da otvorimo to pismo, itd.
Već vam je rečeno mnogo puta: "budi strpljiv, prije ili kasnije će doći". Međutim, da bi ovaj savjet bio izvodljiv u praksi, potrebno je puno samokontrole.
Nekoliko eksperimenata pokazalo je da kada smo suočeni sa nečim što nam se puno sviđa i zamole nas da to ne dodirnemo, pokušavamo da se fokusiramo na druge stvari kako bi se oduprli i čekali. To znači da koristimo strategije samokontrole koje nam omogućavaju da potisnemo iskušenje da pojedemo tu čokoladu, da otvorimo to pismo, itd.
Ovo je dokazano eksperimentom koji je pedesetih godina sproveo psiholog Walter Mischel, na Univerzitetu u Kolumbiji. Mischel je dovela djecu ispred ukusnog peciva i zamolila ih da sačekaju prije jedenja. Oni koji su uspijeli u tome su koristili različite strategije, poput plesa, pjevanja, zatvaranja očiju, igranja igara, kako bi ubrzali vrijeme.
U analizi koja je sprovedena posle eksperimenta o reakcijama djece, otkriveno je da je ova sposobnost kontrole impulsa u djetinjstvu intimno povezana sa karakteristikama odraslog života. Sposobnost čekanja i samokontrole, zapravo, počinje da se razvija kada se rodimo, a eksplicitno se pojavljuje od 4-5 godina.
Sada ćemo ostaviti po strani ovu metaforu da bi shvatili da je, na kraju krajeva, odlaganje nagrade nešto što radimo svaki dan, na primjer, kada idemo na posao znajući da će plata doći tamo kasnije ovog mjeseca. Borba između naših želja i samokontrole, između čekanja i zadovoljenja, može se uravnotežiti samo zahvaljujući emotivnom učenju koje se mora dogoditi još od djetinjstva.
Čekanje nam pomaže da tolerišemo frustracije
Ponekad nam zadovoljavajući događaji donose preispitivanja, a naša nestrpljenost može smanjiti zidove koje smo izgradili u našem zamku. Ono što zaista vrijedi zahtjeva veliki napor i ogroman kapacitet za čekanje i žrtvu, što nas ponekad može uništiti emocionalno i fizički. Ne možemo shvatiti zašto naš mali trenutak slave još nije stigao, a mi dozvoljavamo da nas uznemirava očaj i neizvjesnost.
Ipak, ovaj proces donosi sa sobom niz velikih lekcija na emotivnom nivou, koji većina ljudi propusti:
Unosimo naše tijelo i dušu u ono što nam je zaista važno, jer znamo da će biti teško.
Ništa se neće popraviti samostalno ako se ne pokrenemo.
Odgovornost i konstantnost u postizanju naših ciljeva predstavljaju jedini način da ih postignemo.
U životu, svi moraju biti kapetani sopstvenog broda, jer ako mi sami ne upravljamo, nikada nećemo ostvariti sigurnu luku, već ćemo nastaviti da plovimo izgubljeni u okeanu veći dio našeg života.
Vrlo je važno da uvijek pokušavamo da se poboljšamo počev od onoga što najbolje poznajemo, što smatramo adekvatnim ili što nam savjetuju drugi ljudi sa više iskustva.
Nije neophodno učiniti sve dobro, savršenstvo ne postoji.
Tokom čekanja, velike stvari mogu da se dogode.
Sve dolazi prije ili kasnije, ali vrijeme se nikad više ne vraća.
Ako na kraju čekanja, ono što smo željeli nije došlo, moramo biti svjesni činjenice da se ništa ne događa pogrešno. Svaka odluka koja je donijeta u tom preciznom trenutku, i svaki osjećaj koji se razvio u tom trenutku, odvijali su se zato što su bili ispravni. Iz tog razloga, važno je ne odustati od pronalaženja značenja u svemu što se nama događa. Kao što je Victor Frankl rekao: "Život je potencijalno značajan do poslednjeg trenutka, do poslednjeg daha, jer možemo takođe da naučimo od patnje".
Prevod teksta:https://lamenteemeravigliosa.it/crediamo-vita-no-forse-aspetta/
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
U analizi koja je sprovedena posle eksperimenta o reakcijama djece, otkriveno je da je ova sposobnost kontrole impulsa u djetinjstvu intimno povezana sa karakteristikama odraslog života. Sposobnost čekanja i samokontrole, zapravo, počinje da se razvija kada se rodimo, a eksplicitno se pojavljuje od 4-5 godina.
Sada ćemo ostaviti po strani ovu metaforu da bi shvatili da je, na kraju krajeva, odlaganje nagrade nešto što radimo svaki dan, na primjer, kada idemo na posao znajući da će plata doći tamo kasnije ovog mjeseca. Borba između naših želja i samokontrole, između čekanja i zadovoljenja, može se uravnotežiti samo zahvaljujući emotivnom učenju koje se mora dogoditi još od djetinjstva.
Čekanje nam pomaže da tolerišemo frustracije
Ponekad nam zadovoljavajući događaji donose preispitivanja, a naša nestrpljenost može smanjiti zidove koje smo izgradili u našem zamku. Ono što zaista vrijedi zahtjeva veliki napor i ogroman kapacitet za čekanje i žrtvu, što nas ponekad može uništiti emocionalno i fizički. Ne možemo shvatiti zašto naš mali trenutak slave još nije stigao, a mi dozvoljavamo da nas uznemirava očaj i neizvjesnost.
Ipak, ovaj proces donosi sa sobom niz velikih lekcija na emotivnom nivou, koji većina ljudi propusti:
Unosimo naše tijelo i dušu u ono što nam je zaista važno, jer znamo da će biti teško.
Ništa se neće popraviti samostalno ako se ne pokrenemo.
Odgovornost i konstantnost u postizanju naših ciljeva predstavljaju jedini način da ih postignemo.
U životu, svi moraju biti kapetani sopstvenog broda, jer ako mi sami ne upravljamo, nikada nećemo ostvariti sigurnu luku, već ćemo nastaviti da plovimo izgubljeni u okeanu veći dio našeg života.
Vrlo je važno da uvijek pokušavamo da se poboljšamo počev od onoga što najbolje poznajemo, što smatramo adekvatnim ili što nam savjetuju drugi ljudi sa više iskustva.
Nije neophodno učiniti sve dobro, savršenstvo ne postoji.
Tokom čekanja, velike stvari mogu da se dogode.
Sve dolazi prije ili kasnije, ali vrijeme se nikad više ne vraća.
Ako na kraju čekanja, ono što smo željeli nije došlo, moramo biti svjesni činjenice da se ništa ne događa pogrešno. Svaka odluka koja je donijeta u tom preciznom trenutku, i svaki osjećaj koji se razvio u tom trenutku, odvijali su se zato što su bili ispravni. Iz tog razloga, važno je ne odustati od pronalaženja značenja u svemu što se nama događa. Kao što je Victor Frankl rekao: "Život je potencijalno značajan do poslednjeg trenutka, do poslednjeg daha, jer možemo takođe da naučimo od patnje".
Prevod teksta:https://lamenteemeravigliosa.it/crediamo-vita-no-forse-aspetta/
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
