Ponekad, kao prva kiša,
Ponekad, kao prvi snijeg,
Odjednom dolazi, kada ne očekuješ,
Zadivljujući čovjek.
Ponekad, kao vatromet
Neočekivan usred neba,
Zadivljujući čovjek
Pojavi se odjednom u sudbini.
Ne bi ga prepoznao u gomili,
U restoranu i na drumu -
Odjednom prilazi on sam tebi,
Čovjek, ne takav, kao svi.
I ne odmah, posle sat
Odjednom osjetiš: on je drugačiji -
Po posebnom osmjehu očiju,
I pohrliš ka njemu dušom.
I ne odmah, posle sat
Ozari te misao, kao svjetlost,
Da s tobom govori sad
Zadivljujući čovjek.
Taj, koga uopšte nijesi čekao,
A koji je tebi prišao,
Neka na mjesec, na godinu,
Ali duši tvojoj je dobro.
Od toga što te poznao,
Od toga što je rekao, "Zdravo!"
I što ti je ruku stisnuo
Zadivljujući čovjek.
Neočekivan usred neba,
Zadivljujući čovjek
Pojavi se odjednom u sudbini.
Ne bi ga prepoznao u gomili,
U restoranu i na drumu -
Odjednom prilazi on sam tebi,
Čovjek, ne takav, kao svi.
I ne odmah, posle sat
Odjednom osjetiš: on je drugačiji -
Po posebnom osmjehu očiju,
I pohrliš ka njemu dušom.
I ne odmah, posle sat
Ozari te misao, kao svjetlost,
Da s tobom govori sad
Zadivljujući čovjek.
Taj, koga uopšte nijesi čekao,
A koji je tebi prišao,
Neka na mjesec, na godinu,
Ali duši tvojoj je dobro.
Od toga što te poznao,
Od toga što je rekao, "Zdravo!"
I što ti je ruku stisnuo
Zadivljujući čovjek.
|
|
