U određenim trenucima u životu možemo se zaglaviti na emocionalnom nivou, nesposobni da izrazimo ono što osjećamo iznutra. Moguće je da ne znamo ni kako da prepoznamo svoje duševno stanje i da ga doživljavamo kao duha čiju figuru ne možemo da ocrtamo.
Stvar je u tome što su, iz različitih razloga, u određenim trenucima našeg života emocije poput zatvora. Kao da su zatvorene u kavezu, bez mogućnosti izlaska, a istovremeno stvaraju nelagodu toliko intenzivnu u nama da utiču na naše tijelo i odnose koje imamo sa drugima.
Da li vam se ovo ikad dogodilo? Razmislite na trenutak ...
Sloboda
Možda ste proveli mjesece u tuzi, a da je niste oslobodili suzama, bez izražavanja i deljenja. Možda ste se osjećali nemoćno u situaciji koju ste smatrali nepravednom, ali niste učinili ništa, niste znali da izrazite bijes, niste izrazili radost iz straha da ćete nekoga povrijediti ili ste jednostavno imali osjećaj da niste znali kako se osjećate, šta želite ili kuda idete.
Sakrili ste ih, prihvatili ste otrov na isti način na koji čovjek čuva blago.
Kakva god bila situacija ili iskustvo koje ste doživjeli, niste se znali niti ste mogli da se u potpunosti izraziti, potisnuli ste svoje emocije. Ako prestanemo da doživljavamo ono što osjećamo, manje ili više svijesno, onda prekidamo vezu sa sobom.
Da li vam se ovo ikad dogodilo? Razmislite na trenutak ...
Sloboda
Možda ste proveli mjesece u tuzi, a da je niste oslobodili suzama, bez izražavanja i deljenja. Možda ste se osjećali nemoćno u situaciji koju ste smatrali nepravednom, ali niste učinili ništa, niste znali da izrazite bijes, niste izrazili radost iz straha da ćete nekoga povrijediti ili ste jednostavno imali osjećaj da niste znali kako se osjećate, šta želite ili kuda idete.
Sakrili ste ih, prihvatili ste otrov na isti način na koji čovjek čuva blago.
Kakva god bila situacija ili iskustvo koje ste doživjeli, niste se znali niti ste mogli da se u potpunosti izraziti, potisnuli ste svoje emocije. Ako prestanemo da doživljavamo ono što osjećamo, manje ili više svijesno, onda prekidamo vezu sa sobom.
Emocije su neophodne i korisno ih je iskusiti. Veoma je važno da dozvolite sebi da iskažete emocije jer su one alat za bolje upoznavanje sebe i razumevanje onoga što nam treba.
Ono što se dešava je da većinu vremena od malih nogu učimo da potiskujemo emocije, uče nas da su opasne i zato je normalno da ih negiramo ili držimo pod kontrolom. Tako od djetinjstva učimo da prestanemo da doživljavamo svoje emocije i da ih šaljemo u svoju podsvijest.
Međutim, ako emocije nisu izražene, nisu ni prevaziđene. Nekako ostaju u nama, u našem tijelu, napadaju nas.
Problem je što zarobljene emocije takođe mogu postati način postojanja. Odrasla osoba normalizuje svoj emocionalni blok kao odbrambenu i zaštitnu mjeru kako bi izbjegla da osjeća bol.
Ono što se dešava je da većinu vremena od malih nogu učimo da potiskujemo emocije, uče nas da su opasne i zato je normalno da ih negiramo ili držimo pod kontrolom. Tako od djetinjstva učimo da prestanemo da doživljavamo svoje emocije i da ih šaljemo u svoju podsvijest.
Međutim, ako emocije nisu izražene, nisu ni prevaziđene. Nekako ostaju u nama, u našem tijelu, napadaju nas.
Problem je što zarobljene emocije takođe mogu postati način postojanja. Odrasla osoba normalizuje svoj emocionalni blok kao odbrambenu i zaštitnu mjeru kako bi izbjegla da osjeća bol.
Na taj način trpimo veliku bol koju nismo prepoznali, blokirajući svoje istinske potrebe i zamenjujući ih lažnim potrebama. Ne dozvoljavamo sebi da rastemo, sazrijevamo. Ograničavamo se.Udaljavamo se od onoga što osjećamo i tako vjerujemo da za to nismo odgovorni. Mi se oglušimo kada se čuje naš unutrašnji glas, stavimo autopilot i negiramo emocije.
Čak i ako je osjećanje emocija zastrašujuće, čak i ako se borimo da izrazimo šta nam se događa na emocionalnom nivou ili ne želimo da osjećamo bol, neophodno je da to učinimo da bismo se osjećali dobro.
Kao što smo rekli, problem je u tome što zadržavamo ili potiskujemo ono što osjećamo, što ne prepoznajemo rane i živimo kao da smo pod anestezijom.
Povremeno, nije pogrešno zapitati se kako se osjećamo i razmišljamo nekoliko minuta pokazujući potpunu iskrenost prema sebi.
Neophodno je prihvatiti čitav niz svojih emocija kako bismo u potpunosti uživali u životu, pri tome pazeći da ih ne izrazimo na preuveličan način. Tajna je u ravnoteži, u pronalaženju posredne tačke.
Nije toliko pitanje intenziteta kojim izražavamo svoje emocije, koliko svijesti o činjenici da su te emocije signal, trag onoga što se dešava u nama.
Prevod teksta:https://lamenteemeravigliosa.it/emozioni-imprigionate/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Čak i ako je osjećanje emocija zastrašujuće, čak i ako se borimo da izrazimo šta nam se događa na emocionalnom nivou ili ne želimo da osjećamo bol, neophodno je da to učinimo da bismo se osjećali dobro.
Kao što smo rekli, problem je u tome što zadržavamo ili potiskujemo ono što osjećamo, što ne prepoznajemo rane i živimo kao da smo pod anestezijom.
Povremeno, nije pogrešno zapitati se kako se osjećamo i razmišljamo nekoliko minuta pokazujući potpunu iskrenost prema sebi.
Neophodno je prihvatiti čitav niz svojih emocija kako bismo u potpunosti uživali u životu, pri tome pazeći da ih ne izrazimo na preuveličan način. Tajna je u ravnoteži, u pronalaženju posredne tačke.
Nije toliko pitanje intenziteta kojim izražavamo svoje emocije, koliko svijesti o činjenici da su te emocije signal, trag onoga što se dešava u nama.
Prevod teksta:https://lamenteemeravigliosa.it/emozioni-imprigionate/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
