Prema brojnim antropološkim i psihološkim studijama i evolucionoj perspektivi, neverstvo je u životinjskom svetu mnogo češće nego što zamišljamo.
I mi, kao ljudi, pripadamo životinjskom svetu; stoga nas se rezultati ovih studija na neki način tiču. Danas ćemo vam to dokazati.
Uticaj iracionalnih vjerovanja na ljubav
Živimo u izuzetno veštačkom i izgrađenom društvu u svakom smislu i mnogo patimo od toga.
Tokom našeg života bili smo usađeni sa brojnim idejama i verovanjima koja su uticala na način na koji se ponašamo. Mnoge od njih su izrazito iracionalne ideje, bez logike ili su direktno lažne. Ekstraromantični i kašasti koncepti su primer ovoga.
Učeni smo da imamo srodnu dušu, da nam je potreban partner da bismo se osećali kompletno, da je osoba koja nas je izdala loša i da je napuštanje dramatičan i užasan događaj.
Sve ove poruke, takođe primljene zahvaljujući određenim filmovima i ljubavnim pesmama, naš um beleži i prodire u njih dok ne postanu deo nas.
Problem je u tome što, kada smo razočarani zbog, na primer, napuštanja, zaista mnogo patimo i doživljavamo događaj kao da je strašna i neodrživa činjenica, koja nas čak može uvući u mrežu depresije ili izazvati druge probleme.
Da bismo se oslobodili takvih lažnih ideja, moramo biti realni i razumeti šta je prava priroda stvari; na taj način, ako doživimo nevolje u krugu ljubavi, manje ćemo patiti.
Moramo da razmislimo o stvarnosti: skoro sva živa bića su poligamna, a ne monogamna kao što mi želimo da budemo. 26% žena i 35% muškaraca priznaju da su bar jednom u životu bili neverni, tako da je to češće nego što mislimo.
Uticaj iracionalnih vjerovanja na ljubav
Živimo u izuzetno veštačkom i izgrađenom društvu u svakom smislu i mnogo patimo od toga.
Tokom našeg života bili smo usađeni sa brojnim idejama i verovanjima koja su uticala na način na koji se ponašamo. Mnoge od njih su izrazito iracionalne ideje, bez logike ili su direktno lažne. Ekstraromantični i kašasti koncepti su primer ovoga.
Učeni smo da imamo srodnu dušu, da nam je potreban partner da bismo se osećali kompletno, da je osoba koja nas je izdala loša i da je napuštanje dramatičan i užasan događaj.
Sve ove poruke, takođe primljene zahvaljujući određenim filmovima i ljubavnim pesmama, naš um beleži i prodire u njih dok ne postanu deo nas.
Problem je u tome što, kada smo razočarani zbog, na primer, napuštanja, zaista mnogo patimo i doživljavamo događaj kao da je strašna i neodrživa činjenica, koja nas čak može uvući u mrežu depresije ili izazvati druge probleme.
Da bismo se oslobodili takvih lažnih ideja, moramo biti realni i razumeti šta je prava priroda stvari; na taj način, ako doživimo nevolje u krugu ljubavi, manje ćemo patiti.
Moramo da razmislimo o stvarnosti: skoro sva živa bića su poligamna, a ne monogamna kao što mi želimo da budemo. 26% žena i 35% muškaraca priznaju da su bar jednom u životu bili neverni, tako da je to češće nego što mislimo.
Shodno tome, ne treba da označavamo tako normalnu stvar kao veoma ozbiljnu ili pogubnu; u najboljem slučaju treba ga smatrati malom nevoljom koja je deo prirode i koju ne treba uvećavati. Ne bi bilo fer čak ni razmišljati o raskidu kada ostatak vašeg života kao par prođe.
Normalizujte izdaju
Dobro je prihvatiti potpuno realističnu ideju da niko nikome ne pripada i da nikome niko nije potreban.
Ako ovaj princip ugradimo u našu filozofiju života, shvatićemo da je emocionalni uticaj moguće izdaje znatno smanjen.
Lično verujem da je skrivena izdaja gora od neverstva uopšte: onaj ko počini taj gest smatra da je ono što je uradio žalosno i odlučuje da to sakri, čime se lišava partnera slobode da odluči kako da upravlja situacijom.
Ako ne želite toliko da patite od izdaje, morate shvatiti da su svi po prirodi neverni, ali da pokušavamo da se kontrolišemo samo iz kulturoloških razloga.
Istina je da je ostati veran svom partneru lepo i za divljenje i da ima mnogo parova koji ceo svoj život provode verni i srećni, ali to ne znači da to nije samo rezultat čovekove sposobnosti samokontrole.
Sve ima objašnjenje...
Sa biološke tačke gledišta, muškarcu je potrebno nekoliko seksualnih partnera kako bi osigurao da njegovi geni ne nestanu, a žena traži postizanje dobara, komplementarnu egzistenciju i dobijanje raznolikosti u DNK.
Hteli mi to ili ne, ova tendencija lebdi u nama kao sam instinkt preživljavanja; to je uloga slična onoj koju igra strah da nas zaštiti od opasnosti ili gađenja da nas spreči da se opijemo.
Rekavši to, ljubav je često u stanju da pobedi instinkte.
Posle prve četiri godine strasti padamo u monotoniju, rutinu i dosadu i u nama se budi apetit za nečim novim.
Međutim, moguće je zadržati plamen i važno je to učiniti redovnim praktikovanjem seksualne aktivnosti, uvođenjem nekih novih funkcija kako vam ne bi dosadilo i vodili računa o redovnom fizičkom kontaktu. Držanje za ruke, grljenje i spavanje zajedno, na primer, mali su detalji koji nam mogu pomoći da se osećamo bliže partneru.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/perche-sbagliato-ingigantire-latto-del-tradimento/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Normalizujte izdaju
Dobro je prihvatiti potpuno realističnu ideju da niko nikome ne pripada i da nikome niko nije potreban.
Ako ovaj princip ugradimo u našu filozofiju života, shvatićemo da je emocionalni uticaj moguće izdaje znatno smanjen.
Lično verujem da je skrivena izdaja gora od neverstva uopšte: onaj ko počini taj gest smatra da je ono što je uradio žalosno i odlučuje da to sakri, čime se lišava partnera slobode da odluči kako da upravlja situacijom.
Ako ne želite toliko da patite od izdaje, morate shvatiti da su svi po prirodi neverni, ali da pokušavamo da se kontrolišemo samo iz kulturoloških razloga.
Istina je da je ostati veran svom partneru lepo i za divljenje i da ima mnogo parova koji ceo svoj život provode verni i srećni, ali to ne znači da to nije samo rezultat čovekove sposobnosti samokontrole.
Sve ima objašnjenje...
Sa biološke tačke gledišta, muškarcu je potrebno nekoliko seksualnih partnera kako bi osigurao da njegovi geni ne nestanu, a žena traži postizanje dobara, komplementarnu egzistenciju i dobijanje raznolikosti u DNK.
Hteli mi to ili ne, ova tendencija lebdi u nama kao sam instinkt preživljavanja; to je uloga slična onoj koju igra strah da nas zaštiti od opasnosti ili gađenja da nas spreči da se opijemo.
Rekavši to, ljubav je često u stanju da pobedi instinkte.
Posle prve četiri godine strasti padamo u monotoniju, rutinu i dosadu i u nama se budi apetit za nečim novim.
Međutim, moguće je zadržati plamen i važno je to učiniti redovnim praktikovanjem seksualne aktivnosti, uvođenjem nekih novih funkcija kako vam ne bi dosadilo i vodili računa o redovnom fizičkom kontaktu. Držanje za ruke, grljenje i spavanje zajedno, na primer, mali su detalji koji nam mogu pomoći da se osećamo bliže partneru.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/perche-sbagliato-ingigantire-latto-del-tradimento/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com