Ako je grešiti ljudski, priznanje greške i izvinjenje trebalo bi da nas učine božanskima. Međutim, živimo u eri obilježenoj prividnom nepogrešivošću, u kojoj postoji veliki broj ljudi koji se bore da priznaju svoje greške, političara koji ne preuzimaju svoje odgovornosti i institucija koje ne prihvataju težinu svojih grešaka.
Zašto je teško priznati svoje greške i laži? Zanimljivo je napomenuti da se češće dešava da primimo prikriveno izvinjenje za određenu grešku nego da nađemo nekoga ko hrabro i transparentno priznaje da je učinio grešku ili nepravdu. Ili je barem to pokazalo istraživanje sprovedeno na Univerzitetu Ohio State.
Psiholozi Roy Lewick i Leah Polin otkrili su da je uvijek lakše reći "u redu, izvinite ako vam je to smetalo" nego "u redu, siguran sam da sam pogrešio, stvarno sam pogrešio". Prvi primjer pokušava da popravi emocionalni faktor, ali ne pokazuje pravi osjećaj odgovornosti; čovjek ne preuzima u potpunosti svoje odgovornosti, izražavajući izvinjenje na otvoren, iskren i hrabar način.
Nije lako priznati da možete propasti. Ovaj bjesomučni pokušaj da se dokaže da je nedodirljiv, da nije osjetljiv na greške, da bude visoko produktivan stvara vrlo rigidne, složene i nezdrave scenarije. Možda zaboravljamo da se sreća ne sastoji u tome da budemo božanski, već u tome da budemo ljudi. Prilika da se priznaju greške je, na kraju krajeva, izuzetna prilika za rast i usavršavanje.
"Čovjek luta dokle god diše."
~Gete
Priznati svoje greške: zašto neki ne uspevaju?
Ljudi koji ne priznaju svoje greške u početku nas očajavaju. Kako vreme odmiče, pokušavamo im mirnije pokazati dokaze o činjenicama i na kraju odustajemo. To se događa zato što se često suočavamo sa osobama koje su toliko krute i nemaju socijalne vještine da nas razumeju da nije vrijedno klonuti duhom.
Prošle godine New York Times objavio je zanimljiv članak o ovoj temi. Paul Krugman, profesor na Univerzitetu Princeton, istakao je da svijet danas pati od rijetke bolesti nepogrešivosti.
Psiholozi Roy Lewick i Leah Polin otkrili su da je uvijek lakše reći "u redu, izvinite ako vam je to smetalo" nego "u redu, siguran sam da sam pogrešio, stvarno sam pogrešio". Prvi primjer pokušava da popravi emocionalni faktor, ali ne pokazuje pravi osjećaj odgovornosti; čovjek ne preuzima u potpunosti svoje odgovornosti, izražavajući izvinjenje na otvoren, iskren i hrabar način.
Nije lako priznati da možete propasti. Ovaj bjesomučni pokušaj da se dokaže da je nedodirljiv, da nije osjetljiv na greške, da bude visoko produktivan stvara vrlo rigidne, složene i nezdrave scenarije. Možda zaboravljamo da se sreća ne sastoji u tome da budemo božanski, već u tome da budemo ljudi. Prilika da se priznaju greške je, na kraju krajeva, izuzetna prilika za rast i usavršavanje.
"Čovjek luta dokle god diše."
~Gete
Priznati svoje greške: zašto neki ne uspevaju?
Ljudi koji ne priznaju svoje greške u početku nas očajavaju. Kako vreme odmiče, pokušavamo im mirnije pokazati dokaze o činjenicama i na kraju odustajemo. To se događa zato što se često suočavamo sa osobama koje su toliko krute i nemaju socijalne vještine da nas razumeju da nije vrijedno klonuti duhom.
Prošle godine New York Times objavio je zanimljiv članak o ovoj temi. Paul Krugman, profesor na Univerzitetu Princeton, istakao je da svijet danas pati od rijetke bolesti nepogrešivosti.
To je prvenstveno zbog osnovne ideje da je priznanje greške ekvivalentno prikazivanju sebe slabim. A u svijetu koji karakteriše višegodišnja neizvesnost, biti slab je jednako popuštanju. Osim ovog dobro poznatog (i pretrpljenog) makroscenarija svima nama, takođe smo zainteresovani za posmatranje ovakvog ponašanja u svakodnevnom životu, dajući konkretnije primjere. Govorimo o onim ljudima koji ne znaju da priznaju svoje greške i koji su dio našeg okruženja. Šta se krije iza ovih profila?
Narcizam
Univerzitet u Brunelu (u Ujedinjenom Kraljevstvu) sproveo je zanimljivu studiju u kojoj su analizirane različite ličnosti i način na koji je svaka od njih stupila u interakciju na svojim društvenim mrežama. Ova analiza je istakla narciste, odnosno ljude koji teže objavljivanju svakog uspeha, svakog postignutog cilja, svojih pretpostavljenih kvaliteta i svojih visokih vještina.
Ovaj tip ličnosti karakteriše preterano samopoštovanje i nikada neće priznati grešku. To bi značilo kršenje nečijih očekivanja od apsolutne kompetencije. Pojedinac će radije ukazivati na greške drugih kako bi pokazao svoju nevinost.
Lična neodgovornost
Lična neodgovornost povezana je sa emocionalnom nezrelošću i nedostatkom društvenih vještina. Ljudi koji ne priznaju svoje greške isti su ljudi koji ispoljavaju ozbiljne socijalne nedostatke.
Ukratko, ako ne preuzmem odgovornost za svoje greške, pretpostavljam da ne postoje, priznajem da sam nepogrešiv i da moji postupci nemaju posledice. Na kraju, tvrdim da sam sposoban za sve. Ovaj stav nas neizbježno vodi do neuspjeha i nesreće.
Odbrambeni mehanizmi
Svi grešimo, a kad to učinimo, imamo dvije mogućnosti. Prva je najracionalnija, priznanje greške i preuzimanje odgovornost za nju. Druga je odbacivanje svake odgovornosti za to, poricanje i izgradnja sofisticiranog odbrambenog zida oko nas.
Članak koji je objavio Evropski časopis za društvenu psihologiju otkriva značajnu činjenicu: ljudi koji odluče da ne preuzmu svoje odgovornosti vjeruju da su jači, imaju veću kontrolu nad drugima i sobom.
Iako su svesni greške i prisustva kognitivne disonance, odlučuju da utišaju ovaj dio sebe kako bi zaštitili svoj ego.
Ljudi koji ne mogu priznati svoje greške koriste bezbroj psiholoških strategija kako bi izbjegli svoje odgovornosti.
Nikada nije kasno da siđemo sa pijedestala i budemo ljudi, da priznamo svoje greške i napravimo prostor za divnu novu priliku za lični rast.
Prevod teksta:https://lamenteemeravigliosa.it/ammettere-i-propri-errori-difficile/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Narcizam
Univerzitet u Brunelu (u Ujedinjenom Kraljevstvu) sproveo je zanimljivu studiju u kojoj su analizirane različite ličnosti i način na koji je svaka od njih stupila u interakciju na svojim društvenim mrežama. Ova analiza je istakla narciste, odnosno ljude koji teže objavljivanju svakog uspeha, svakog postignutog cilja, svojih pretpostavljenih kvaliteta i svojih visokih vještina.
Ovaj tip ličnosti karakteriše preterano samopoštovanje i nikada neće priznati grešku. To bi značilo kršenje nečijih očekivanja od apsolutne kompetencije. Pojedinac će radije ukazivati na greške drugih kako bi pokazao svoju nevinost.
Lična neodgovornost
Lična neodgovornost povezana je sa emocionalnom nezrelošću i nedostatkom društvenih vještina. Ljudi koji ne priznaju svoje greške isti su ljudi koji ispoljavaju ozbiljne socijalne nedostatke.
Ukratko, ako ne preuzmem odgovornost za svoje greške, pretpostavljam da ne postoje, priznajem da sam nepogrešiv i da moji postupci nemaju posledice. Na kraju, tvrdim da sam sposoban za sve. Ovaj stav nas neizbježno vodi do neuspjeha i nesreće.
Odbrambeni mehanizmi
Svi grešimo, a kad to učinimo, imamo dvije mogućnosti. Prva je najracionalnija, priznanje greške i preuzimanje odgovornost za nju. Druga je odbacivanje svake odgovornosti za to, poricanje i izgradnja sofisticiranog odbrambenog zida oko nas.
Članak koji je objavio Evropski časopis za društvenu psihologiju otkriva značajnu činjenicu: ljudi koji odluče da ne preuzmu svoje odgovornosti vjeruju da su jači, imaju veću kontrolu nad drugima i sobom.
Iako su svesni greške i prisustva kognitivne disonance, odlučuju da utišaju ovaj dio sebe kako bi zaštitili svoj ego.
Ljudi koji ne mogu priznati svoje greške koriste bezbroj psiholoških strategija kako bi izbjegli svoje odgovornosti.
Nikada nije kasno da siđemo sa pijedestala i budemo ljudi, da priznamo svoje greške i napravimo prostor za divnu novu priliku za lični rast.
Prevod teksta:https://lamenteemeravigliosa.it/ammettere-i-propri-errori-difficile/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
