Bez obzira što smo kao ipostasi došli na ovaj svijet. Mi smo nečije djeca, nečiji smo prijatelji, nečiji roditelji ili samo poznanici. I često, ako bliska osoba dođe u tešku situaciju, mi smatramo da je naša dužnost da joj pomognemo, ne djelom, koliko savjetom.
Često se dešava da mi pomažemo čovjeku iz sve snage se trudimo da učinimo sve na najbolji način, ali kao rezultat toga imamo samo gubitak u nepoznatom pravcu svoje snage i energije, a u najboljem slučaju, zahvalnost toga kome smo pritekli u pomoć ... nadajući se dobrim rezultatima, a posledice toga ne vidimo.
Zašto se ovo dešava? Na žalost, mi provociramo te događaje. Upravo time što pokušavamo da pomognemo. U stvari, to ne koristi, već šteti, pri tom objema stranama!
Kada izdamo ove "kredite", mi iz najboljih pobuda, tom svojom "podrškom" lišavamo čovjeka snage...
Pri bilo kom "kreditiranju" čovjek nam ostaje dužan. Mi ga vežemo za sebe. Djelimično ili u potpunosti preuzmamo odgovornost za njega. A ponekad nesvjesno njegov uspjeh pripisujemo sebi.
Prije novogodišnjih praznika zamolila sam studente da posmatraju koliko se često nesvjesno "ubacujemo" u tok kretanja, govora, dejstva naših bliskih. A da nikada apsolutno ni ne pomislimo da ih lišavamo energije i obezvređujemo ih.
Posmatrali su:
- Koliko često dozvoljavamo sebi da prekidamo jedni druge. Posebno, koliko često žena u društvu prekida muškarca, javno ispravlja, daje savjete, sve ove je čisto nepoštovanje.
Riječ to je energija "prekinuti" tok govora nije samo prekinuti misli, često je to uskraćivanje podrške.
- Kada žena (supruga) javno ispravlja, "poboljšava" ili ismijava svog muškarca, ona umanjuje njegov status, obezvređuje i pokazuje nepoštovanje. To su udari na njegov "društveni značaj". Pri tom, ako analiziramo dublje, ona ga prekida, obezvređuje, jer se bori za vlast, naravno, ne shvatajući to. I sve to na račun snage oba partnera i osjećaja bliskosti između njih.
Muškarac koji prekida ženu ispoljava moć. Ponekad pokušava da strukturiše nesistemski, sa njegove tačke gledišta, tok misli i emocija iz desne hemisfere u jasnoću i doslednost lijeve hemisfere.
- Koliko često mi mijenjamo putanju kretanja djeteta. Na primjer, trči zauzeto je nekim svojim poslom, bezbjedno je, samo je zauzeto svojim zadacima. Odrasli često zbog prevelikih emocija uhvate dijete u ruke, prekinu putanju kretanja, prenesu ga sa jednog mjesta na drugo, ne čekajući da dijete završi nešto, prebace ga na ono što oni misle da treba.
Kada izdamo ove "kredite", mi iz najboljih pobuda, tom svojom "podrškom" lišavamo čovjeka snage...
Pri bilo kom "kreditiranju" čovjek nam ostaje dužan. Mi ga vežemo za sebe. Djelimično ili u potpunosti preuzmamo odgovornost za njega. A ponekad nesvjesno njegov uspjeh pripisujemo sebi.
Prije novogodišnjih praznika zamolila sam studente da posmatraju koliko se često nesvjesno "ubacujemo" u tok kretanja, govora, dejstva naših bliskih. A da nikada apsolutno ni ne pomislimo da ih lišavamo energije i obezvređujemo ih.
Posmatrali su:
- Koliko često dozvoljavamo sebi da prekidamo jedni druge. Posebno, koliko često žena u društvu prekida muškarca, javno ispravlja, daje savjete, sve ove je čisto nepoštovanje.
Riječ to je energija "prekinuti" tok govora nije samo prekinuti misli, često je to uskraćivanje podrške.
- Kada žena (supruga) javno ispravlja, "poboljšava" ili ismijava svog muškarca, ona umanjuje njegov status, obezvređuje i pokazuje nepoštovanje. To su udari na njegov "društveni značaj". Pri tom, ako analiziramo dublje, ona ga prekida, obezvređuje, jer se bori za vlast, naravno, ne shvatajući to. I sve to na račun snage oba partnera i osjećaja bliskosti između njih.
Muškarac koji prekida ženu ispoljava moć. Ponekad pokušava da strukturiše nesistemski, sa njegove tačke gledišta, tok misli i emocija iz desne hemisfere u jasnoću i doslednost lijeve hemisfere.
- Koliko često mi mijenjamo putanju kretanja djeteta. Na primjer, trči zauzeto je nekim svojim poslom, bezbjedno je, samo je zauzeto svojim zadacima. Odrasli često zbog prevelikih emocija uhvate dijete u ruke, prekinu putanju kretanja, prenesu ga sa jednog mjesta na drugo, ne čekajući da dijete završi nešto, prebace ga na ono što oni misle da treba.
Kada je dijete nekom igrom emotivno zainteresovano, ono za razliku od odraslih je potpuno uronjeno u zadatak, cijelim svojim bićem. Može se pretpostaviti da je "zaronilo" u dubine desne hemisfere mozga. Zbog toga često ne čuje odrasle koji ga zovu sa logične "strane" - iz lijeve hemisfere.
Vrijeme mora da prođe da bi ta informacija stigla. Ili ta informacija jednostavno nije prepoznatljiva. Kada dijete brzo sa dubine "podižu" to je "preopterećenje", histerija, umor, povlačenje iz kontakta.
Psiholozi radeći sa tijelom, mnogo rade sa nezavršenim, prekinutim kretanjem. Kada mi prekidamo iz nekog razloga, tjelesno dejstvo, formiraju se blokovi na mnogim nivoima. I iz njih "izrastaju" razni simptomi.
Kada putanju kretanja djeteta često mijenjamo, mi "krademo" njegovu snagu, omogućavamo mu da shvati - mi smo bogovi, ti malo na šta možeš uticati. I dijete postaje ograničeno, ili agresivnije, tvrdoglavije i impulsivnije. I bez inicijative.
Svega toga nijesmo svjesni, nepoštovanje prema procesima i dinamici malog čovjeka, ostavlja osjećaj " ja ni na šta ne mogu da utičem".
- Kada odraslog čovjeka prebacaju sa zadatka na zadatak kada ga izbacaju iz dejstva ili misli, isto se dešava, ako bi postavili sebi pitanje - Da li dovoljno poštujem procese bliskih, da li omogućavam čovjeku da završi započeto, ako bi se dogovorili o tome kako da za sve korektnije modeliramo zadatke, tada će se u najmanju ruku, pojavilo bi se u odnosu više povjerenja.
- Kada se miješamo sa svojim "uvidima", ocjenama, halucinacijama i savjetima, ne traženoj pomoći, kada radimo nešto za čovjeka što je on sasvim u stanju sam da uradi. Kada roditelji, na primjer, idu u posetu kod odrasle djece, i počinju da "pomažu" to nije pomoć, to je invalidacija. To je oduzimanje snage čovjeka, njegovog iskustva i sposobnosti. To je poruka čovjeku bilo kojeg uzrasta - ti si mali i slabi, bez mene ne možeš. To nije ljubav, to je mito i pokušaj da se samom sebi dokaže svoj značaj. Pokušaj da se bude ili ostane za dijete u ulozi Boga.
Ima divan citat Hellengera:
"... Svako ko ima problem, može da se nosi sa njim, pri tome on sam. Ako drugi želi da ga nose za njega, on tada postaje slab. Možemo, na primjer, uočiti to kod sebe, ja sam to vidio kod sebe: ako vidim kod drugog nešto i naravno želim to da mu kažem, ali se uzdržim i ne kažem, to me košta snage. Snaga, koje me je koštala za tu uzdržanost, postala je snaga za njega. Odjednom mu pada na pamet to što sam želio da mu kažem. Pošto je ta misao sama došla do njega, on može da je podnese.
Zašto kategorično ne treba rešavati tuđe probleme?
Ako ja ne izdržim, i želim naravno da mu nešto kažem, osjećam olakšanje zbog toga što sam mu rekao. Ali sam oduzeo snagu od njega. Čak i ako je to što sam htio da mu kažem, ispravno, on ne može to da prihvati jer dolazi izvana. Tako da je takva uzdržanost osnova poštovanja i osnova ljubavi. "
Psiholozi radeći sa tijelom, mnogo rade sa nezavršenim, prekinutim kretanjem. Kada mi prekidamo iz nekog razloga, tjelesno dejstvo, formiraju se blokovi na mnogim nivoima. I iz njih "izrastaju" razni simptomi.
Kada putanju kretanja djeteta često mijenjamo, mi "krademo" njegovu snagu, omogućavamo mu da shvati - mi smo bogovi, ti malo na šta možeš uticati. I dijete postaje ograničeno, ili agresivnije, tvrdoglavije i impulsivnije. I bez inicijative.
Svega toga nijesmo svjesni, nepoštovanje prema procesima i dinamici malog čovjeka, ostavlja osjećaj " ja ni na šta ne mogu da utičem".
- Kada odraslog čovjeka prebacaju sa zadatka na zadatak kada ga izbacaju iz dejstva ili misli, isto se dešava, ako bi postavili sebi pitanje - Da li dovoljno poštujem procese bliskih, da li omogućavam čovjeku da završi započeto, ako bi se dogovorili o tome kako da za sve korektnije modeliramo zadatke, tada će se u najmanju ruku, pojavilo bi se u odnosu više povjerenja.
- Kada se miješamo sa svojim "uvidima", ocjenama, halucinacijama i savjetima, ne traženoj pomoći, kada radimo nešto za čovjeka što je on sasvim u stanju sam da uradi. Kada roditelji, na primjer, idu u posetu kod odrasle djece, i počinju da "pomažu" to nije pomoć, to je invalidacija. To je oduzimanje snage čovjeka, njegovog iskustva i sposobnosti. To je poruka čovjeku bilo kojeg uzrasta - ti si mali i slabi, bez mene ne možeš. To nije ljubav, to je mito i pokušaj da se samom sebi dokaže svoj značaj. Pokušaj da se bude ili ostane za dijete u ulozi Boga.
Ima divan citat Hellengera:
"... Svako ko ima problem, može da se nosi sa njim, pri tome on sam. Ako drugi želi da ga nose za njega, on tada postaje slab. Možemo, na primjer, uočiti to kod sebe, ja sam to vidio kod sebe: ako vidim kod drugog nešto i naravno želim to da mu kažem, ali se uzdržim i ne kažem, to me košta snage. Snaga, koje me je koštala za tu uzdržanost, postala je snaga za njega. Odjednom mu pada na pamet to što sam želio da mu kažem. Pošto je ta misao sama došla do njega, on može da je podnese.
Zašto kategorično ne treba rešavati tuđe probleme?
Ako ja ne izdržim, i želim naravno da mu nešto kažem, osjećam olakšanje zbog toga što sam mu rekao. Ali sam oduzeo snagu od njega. Čak i ako je to što sam htio da mu kažem, ispravno, on ne može to da prihvati jer dolazi izvana. Tako da je takva uzdržanost osnova poštovanja i osnova ljubavi. "
- Kada govorimo drugima nešto kao "sve će biti u redu". Kada donosimo za druge odluke, dajemo savjete. to govorimo iz uloge boga. I mi lišavamo bliske nam ljude mogućnosti da osjete sebe, svoju snagu, svoje potrebe. Uzgred, psiholog nema pravo da daje savjete: ići - ne ići na posao, spojiti se - razići se i slično. Ako i daje, trebalo bi da ode i na ličnu terapiju. Za brisanje oreola.
Ako počnemo da se miješamo, mi preuzimamo određenu ulogu za koju nas niko nije ovlastio, i zaista lišavamo čovjeka " njegove putanje". Naravno, ovo se ne odnosi na slučajeve u kojima je brza reakcija, pomoć, i podrška neophodna.
Kada bliska osoba počinje da vam govori koliko joj je teško koliko ima obaveza i zadataka, bolje je reći: "Vidim da imaš dosta problema. I oni su veliki, ali i ti si upravo takva. Ja vjerujem u tvoju snagu i sposobnosti. Ako bude potrebno, tu sam, ali znam da imaš snage za to.".
Kada prestanemo da budemo "dobrice" u odnosu prema sebi i drugima, mase pored nas je manje, a čestitosti, dobrote i snage ljubavi u našim životima biva više.
Autor: Svetlana Rojz
Prevod teksta: aum.news
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Ako počnemo da se miješamo, mi preuzimamo određenu ulogu za koju nas niko nije ovlastio, i zaista lišavamo čovjeka " njegove putanje". Naravno, ovo se ne odnosi na slučajeve u kojima je brza reakcija, pomoć, i podrška neophodna.
Kada bliska osoba počinje da vam govori koliko joj je teško koliko ima obaveza i zadataka, bolje je reći: "Vidim da imaš dosta problema. I oni su veliki, ali i ti si upravo takva. Ja vjerujem u tvoju snagu i sposobnosti. Ako bude potrebno, tu sam, ali znam da imaš snage za to.".
Kada prestanemo da budemo "dobrice" u odnosu prema sebi i drugima, mase pored nas je manje, a čestitosti, dobrote i snage ljubavi u našim životima biva više.
Autor: Svetlana Rojz
Prevod teksta: aum.news
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
