Put srećne žene na kraju dovodi do toga da pored nje srećni postaju i svi ostali. Pored podobne žene nema sreće. Može postojati samo zadovoljstvo od korištenja, udoban i predvidiv osjećaj komfora. Ali nema sreće.
Zašto mislimo da je za sreću potrebno biti podoban?
Kako smo postali podobni?
1. Dječji program
Većina roditelja od svakog živog djeteta pokušava da napravi podobnog. Da hoda u stroju, jede što daju, da se ne izdvaja i raspravlja, sluša bezuslovno, ne bruka, spava po rasporedu.
Naravno, posao roditelja je težak. Pogotovo kada oboje rade. Tada se želi da smanji količina stresa, da sve bude predvidljivo. I "živo" dijete u ovom slučaju smeta. I počinje: "stani uspravno", "umukni", "slušaj što ti se kaže", "nevažno je šta ti želiš"
U zamjenu za to, dijete dobija "ljubav" - nježnost, pažnju, ohrabrenje. I usvaja da ljubav dobijaju samo podobni.
2. Zasluživanje ljubavi
Još jedna varijanta dječjeg scenarija, kada su nas učili da je ljubav - nešto što mora da se zasluži. Da nas tek tako voljeti ni zbog čega niko neće. Želiš li ljubav? Dobij peticu, operi pod, slušaj.
Tada smo počeli da vjerujemo u to. I mislimo da ako sve u porodici vučemo na sebe, da će nas sigurno voljeti. Obavezno će nas potapšati po glavi, sažaliti, pohvaliti. Međutim, realnost je takva, da je sve suprotno. Što više vučete - tim više na vas navaljuju. I manje vole.
3. Kada se trudimo da se udobno oblačimo
Prvi korak u maloj izdaji sebe je taj kako se oblačimo. Mi ponovo biramo - želimo li da budemo srećni ili podobni? I često biramo ovo drugo.
Mi se odričemo lijepe haljine, koja se većini nas više sviđa od farmerki. Jer nas haljina primorava da se drugačije odnosimo prema sebi i svojoj spoljašnosti, zahtijeva da mislimo o frizuri i cipelama. Haljine izazivaju naviku a za to treba više novca. Haljine, zahtijevaju više pažnje, u njima treba biti oprezniji. Neudobno, zar ne?
Kako smo postali podobni?
1. Dječji program
Većina roditelja od svakog živog djeteta pokušava da napravi podobnog. Da hoda u stroju, jede što daju, da se ne izdvaja i raspravlja, sluša bezuslovno, ne bruka, spava po rasporedu.
Naravno, posao roditelja je težak. Pogotovo kada oboje rade. Tada se želi da smanji količina stresa, da sve bude predvidljivo. I "živo" dijete u ovom slučaju smeta. I počinje: "stani uspravno", "umukni", "slušaj što ti se kaže", "nevažno je šta ti želiš"
U zamjenu za to, dijete dobija "ljubav" - nježnost, pažnju, ohrabrenje. I usvaja da ljubav dobijaju samo podobni.
2. Zasluživanje ljubavi
Još jedna varijanta dječjeg scenarija, kada su nas učili da je ljubav - nešto što mora da se zasluži. Da nas tek tako voljeti ni zbog čega niko neće. Želiš li ljubav? Dobij peticu, operi pod, slušaj.
Tada smo počeli da vjerujemo u to. I mislimo da ako sve u porodici vučemo na sebe, da će nas sigurno voljeti. Obavezno će nas potapšati po glavi, sažaliti, pohvaliti. Međutim, realnost je takva, da je sve suprotno. Što više vučete - tim više na vas navaljuju. I manje vole.
3. Kada se trudimo da se udobno oblačimo
Prvi korak u maloj izdaji sebe je taj kako se oblačimo. Mi ponovo biramo - želimo li da budemo srećni ili podobni? I često biramo ovo drugo.
Mi se odričemo lijepe haljine, koja se većini nas više sviđa od farmerki. Jer nas haljina primorava da se drugačije odnosimo prema sebi i svojoj spoljašnosti, zahtijeva da mislimo o frizuri i cipelama. Haljine izazivaju naviku a za to treba više novca. Haljine, zahtijevaju više pažnje, u njima treba biti oprezniji. Neudobno, zar ne?
4. Kada umjesto da serviramo, počnemo da služimo i uslužujemo
Razlika je ogromna. Serviranje - uzdiže, služenje - ponižava. U prvom slučaju polazimo od potreba čovjeka, a u drugom od njegovih želja.
Razlika je ogromna. Serviranje - uzdiže, služenje - ponižava. U prvom slučaju polazimo od potreba čovjeka, a u drugom od njegovih želja.
Pri tome, da se čovjeku da sve ono što mu treba, nije uvijek prijatno. Ponekad, mu treba dati kantu hladne vode ili se distancirati i ukloniti. Dati mu to od čega će biti razumniji, jači, čistiji - i na kraju krajeva srećniji.
Ako se trudimo da udovoljimo svim željama čovjeka, i da mu ne damo ono što mu stvarno treba, samim tim upropaštvamo svoje bliske, ponižavamo sebe i gubimo mogućnost da budemo srećni.
5. Kada gubimo svoje dostojanstvo u potrazi za onim što mi smatramo da je ljubav
Da, to je ponovo o zasluživanju ljubavi. O tome što nas takav model odnosa lišava sopstvenog dostojanstva. U nama postoji velika zamena pojmova, i ljubav smatramo platom za naše ponašanje. Naravno, samo ako je ponašanje dobro i pogodno.
Svaki čovjek se može i treba voljeti. U svakom stanju. Sa bilo kojim ponašanjem. I što manje sada to zaslužuje, tim ga jače treba voljeti. Ali ispoljavanje ljubavi - može da se razlikuje.
Ovaj model prenosimo dalje, na svoju djecu. I umesto toga, da ih učimo da budu srećni, učimo ih kako da postanu podobni. Dječaci po ovom pitanju stradaju manje. Oni ipak preuzimaju model oca.
A djevojčice, naše ćerke, oni postaju nova generacija u ovoj mesoreznici "pogodnosti". Sa svakim pokoljenjem ovaj koncept se širi. I što je ranije bilo neprihvatljivo - odavno je prihvaćeno u našem vremenu. A od toga, kakav izbor napravimo, zavisi i to, kuda će poći naše ćerke.
I da, veoma je važno da se pravilno izabere. A ako već mnogo godina ne ideš tim putem, treba naći smjelost i to priznati i okrenuti se na drugu stranu.
Ne treba da ste podobne. Treba da ste srećne - u blagorodnom shvatanju te riječi. Srećne toliko, da sreća ispunjava cio prostor oko vas. Tada će ta sreća grijati vaše bliske, tada će ona osvjetljavati cio vaš dom i umnožavati ljubav u njemu. I usput, biti srećna u svim okolnostima - je ogromni trud, iako se u početku ne čini tako. Ogroman rad, o kom nam niko ranije nije govorio.
Autor: Olga Valjaeva (iz knjige "Iscjeljenje ženske duše")
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Ako se trudimo da udovoljimo svim željama čovjeka, i da mu ne damo ono što mu stvarno treba, samim tim upropaštvamo svoje bliske, ponižavamo sebe i gubimo mogućnost da budemo srećni.
5. Kada gubimo svoje dostojanstvo u potrazi za onim što mi smatramo da je ljubav
Da, to je ponovo o zasluživanju ljubavi. O tome što nas takav model odnosa lišava sopstvenog dostojanstva. U nama postoji velika zamena pojmova, i ljubav smatramo platom za naše ponašanje. Naravno, samo ako je ponašanje dobro i pogodno.
Svaki čovjek se može i treba voljeti. U svakom stanju. Sa bilo kojim ponašanjem. I što manje sada to zaslužuje, tim ga jače treba voljeti. Ali ispoljavanje ljubavi - može da se razlikuje.
Ovaj model prenosimo dalje, na svoju djecu. I umesto toga, da ih učimo da budu srećni, učimo ih kako da postanu podobni. Dječaci po ovom pitanju stradaju manje. Oni ipak preuzimaju model oca.
A djevojčice, naše ćerke, oni postaju nova generacija u ovoj mesoreznici "pogodnosti". Sa svakim pokoljenjem ovaj koncept se širi. I što je ranije bilo neprihvatljivo - odavno je prihvaćeno u našem vremenu. A od toga, kakav izbor napravimo, zavisi i to, kuda će poći naše ćerke.
I da, veoma je važno da se pravilno izabere. A ako već mnogo godina ne ideš tim putem, treba naći smjelost i to priznati i okrenuti se na drugu stranu.
Ne treba da ste podobne. Treba da ste srećne - u blagorodnom shvatanju te riječi. Srećne toliko, da sreća ispunjava cio prostor oko vas. Tada će ta sreća grijati vaše bliske, tada će ona osvjetljavati cio vaš dom i umnožavati ljubav u njemu. I usput, biti srećna u svim okolnostima - je ogromni trud, iako se u početku ne čini tako. Ogroman rad, o kom nam niko ranije nije govorio.
Autor: Olga Valjaeva (iz knjige "Iscjeljenje ženske duše")
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
