Sreća - to je energija, kada nas ona preplavi, gotovo je nemoguće da se uzdrži. Ako radost dolazi u naš život, onda svakako treba da je podijelimo sa drugima.
I što je radost veća, tim više imamo potrebu da pričamo o tome nekom, a najbolje - cijelom svijetu.
Dijeleći svoja radosna iskustva, očekujemo odgovor od našeg sagovornika. I ovaj odgovor nužno mora biti oduševljavajući. Drugačija reakcija nas sigurno, neće zadovoljiti.
Dijeleći svoja radosna iskustva, očekujemo odgovor od našeg sagovornika. I ovaj odgovor nužno mora biti oduševljavajući. Drugačija reakcija nas sigurno, neće zadovoljiti.
A ako odjednom neko nije odreagovao 100% po našoj mjernoj skali, to kod nas može izazvati zabunu, pa čak i ljutnju. Uostalom, on je obavezan da se raduje, kada je kod nas dobro! Ako to nije tako, znači da nam nije prijatelj.
Ali, avaj, naš egoizam opet ne računa, da ne treba misliti samo o sebi, već i o drugima. Možda je bolje prvo saznati kako stvari stoje kod drugoga?! Ili, možda sada nije vrijeme da se podijeli sa njim to, što smo namjeravali?! Ili ćemo možda isprovocirati zavist kod nekoga?!
Jedna moja prijateljica mi je jednom ispričala da je naš zajednička prijateljica pošla na veoma skupo ljetovanje i na pitanje: "Pa, kako je bilo?!", Ona je odgovorila: "O, ništa posebno! Nije mi se toliko svidjelo. " Rekla sam da, naravno, to je dobro poznata mantra bogatih i inteligentnih ljudi. Oni su svjesni zavisti, i trude se da je ne izazivaju kod drugih. Ovo je kulturan i human način odnosa prema ljudima iz okruženja.
Zašto bi nekome pričali da vaša nova haljina košta više od nečijeg cijelog mjesečnog budžeta? Možda je bolje reći (ako pitaju o tome!): "Ne sjećam se" ili nešto drugo ...
Nekulturno je cijeli sat hvaliti svoju djecu paru koji ne može da ih ima.
Sumnjam da je humano detaljno opisivati svoj ogroman stan, ljudima čije finansije su toliko male da čak ni iznajmljivaje stan ne mogu sebi priuštiti.
Uvijek je problem u tome što mislimo, prije svega, samo o sebi, a ne i o drugima. Mi ne želimo da budemo delikatni, kako ne bismo narušili dostojanstvo drugih. Pa čak i ako je to jedno od najradosnijih događaja u našem životu, ipak treba razmisliti o tome, kome treba ispričati o tome, opisujući sve do detalja, a kome - samo reći u prolazu, ako je neizbježno.
Ali, avaj, naš egoizam opet ne računa, da ne treba misliti samo o sebi, već i o drugima. Možda je bolje prvo saznati kako stvari stoje kod drugoga?! Ili, možda sada nije vrijeme da se podijeli sa njim to, što smo namjeravali?! Ili ćemo možda isprovocirati zavist kod nekoga?!
Jedna moja prijateljica mi je jednom ispričala da je naš zajednička prijateljica pošla na veoma skupo ljetovanje i na pitanje: "Pa, kako je bilo?!", Ona je odgovorila: "O, ništa posebno! Nije mi se toliko svidjelo. " Rekla sam da, naravno, to je dobro poznata mantra bogatih i inteligentnih ljudi. Oni su svjesni zavisti, i trude se da je ne izazivaju kod drugih. Ovo je kulturan i human način odnosa prema ljudima iz okruženja.
Zašto bi nekome pričali da vaša nova haljina košta više od nečijeg cijelog mjesečnog budžeta? Možda je bolje reći (ako pitaju o tome!): "Ne sjećam se" ili nešto drugo ...
Nekulturno je cijeli sat hvaliti svoju djecu paru koji ne može da ih ima.
Sumnjam da je humano detaljno opisivati svoj ogroman stan, ljudima čije finansije su toliko male da čak ni iznajmljivaje stan ne mogu sebi priuštiti.
Uvijek je problem u tome što mislimo, prije svega, samo o sebi, a ne i o drugima. Mi ne želimo da budemo delikatni, kako ne bismo narušili dostojanstvo drugih. Pa čak i ako je to jedno od najradosnijih događaja u našem životu, ipak treba razmisliti o tome, kome treba ispričati o tome, opisujući sve do detalja, a kome - samo reći u prolazu, ako je neizbježno.
Problem savremenog čovjeka je u tome što je presrećan kada mu se dešava nešto dobro, i previše se uznemiri kada se, po njegovom mišljenju, dešava nešto loše. Kada emocije divljaju, one se moraju negdje izbaciti. I po pravilu to emocionalno podrigivanje (oprostite mi za ovakvo poređenje), čujemo od onih koji su nam najbliži.
A mi smo sigurni da moraju da nas razumiju. Oni su jednostavno obavezni da to urade!
Čovjek koji je na putu duhovnog razvoja, shvata da se sve na ovom svijetu veoma brzo mijenja, i mi još uvijek ne znamo šta je dobro a šta loše u događaju koji nam se dogodio.
Sjetila sam se izvanredne parabole o tome.
Jedan čovjek našao je divljeg konja i uhvatio ga.
- Ooo! - rekle su komšije, kako si uhvatio i doveo konja - posrećilo ti se!
- Ne znam, da li mi se posrećilo ili ne ... - rekao je,
Njegov sin je počeo da jaše tog konja, konj je bio hirovit, i zbacio ga je.
Slomio je obje noge.
- Ah! Kakva nesreća! - rekle su komšije - kako je to loše!
- Ja ne znam, da li je to dobro ili loše - odgovorio je čovjek.
Ubrzo je izbio rat i svi pogodni mladići su odvedeni u vojsku.
Sinovi komšija su takođe otišli u rat.
- Tebi je dobro, - govorili su ljudi čija su djeca pošla u rat: tvoj sin je živ.
- Ja ne znam da li je to dobro ili loše - i dalje je čovjek isto odgovarao ...
Mi nikada ne znamo šta je iza krivine. Mi vidimo samo toliko, koliko je to moguće u skladu sa našom sviješću i situacijom koja se dogodila.
Ali, šta god da nam se dešava, ne treba to prolivati kao iz kante na svoje bliske ... i daleke. Dobar sagovornik je onaj koji zna da sluša. Da govori o sebi svako može. A ako želimo da idemo putem razvoja, moramo uvijek misliti o tome kako da učinimo srećne ljude koji nas okružuju. Ne treba priređivati pir za vrijeme kuge.
Najbolje je podijeliti to, što su spremni da prihvate naši bliski i prijatelji. Možda bi naša najveća radost za nekoga bila mala tuga. A to ne znači da je on loš i zavidan. To samo govori da smo neosjetljivi i nekulturni.
Prevod teksta: econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
