Film govori o tome kako planirano zastarijevanje opredjeljuje tok našeg života još od 20-ih godina XX vijeka, kada su proizvođači počeli da smanjuju vijek trajanja svojih proizvoda, sa ciljem da se da se poveća tražnja potrošača.
Ironično, no sijalica, koja je uvijek bila simbol tehničke inovacije, postala je kamen temeljac, sistema planiranog zastarijevanja. Kako je skromna sijalica postala prva žrtva - planiranog zastarijevanja? Na Božić 1924. god. desio se jedan značajan događaj. Nekoliko biznismena tajno su se sastali u Ženevi, sa ciljem da razrade tajni plan. Oni su osnovali prvi svjetski kartel. Njegov cilj je bio kontrola proizvodnje sijalica i podjela svjetskog tržišta. Kartel se zvao Phoebus. Phoebus je objedinio glavne proizvođače sijalica u Evropi i SAD pa čak i u daleke kolonije u Aziji i Africi. Njegov cilj je bila razmjena patenata, kontrola proizvodnje, i prije svega kontrola tržišta potražnje. Za kompanije je profitabilno da se njihove sijalice, moraju redovno kupovati. Za njih je ekonomski neopravdano proizvoditi dugotrajne sijalice. Članovi Phoebus-a odlučili su da smanje vijek trajanja sijalica, na 1.000 sati.
Godine 1925. formirana je organizacija pod nazivom "Komitet 1.000 sati ", čiji je cilj bio da smanji vrijeme trajanja el. sijalica do 1.000 sati. Posle 80 godina Helmut Hegel, istoričar iz Berlina, otkrio je dokaze djelatnosti komiteta. U dokumentu kartela se kaže: Zabranjuje se garantovati, reklamirati i nuditi sijalice čiji rok trajanja prelazi 1.000 sati.
Službeno, Phoebus nikada nije postojao, pošto je konstantno skrivao svoju djelatnost. Njegova strategija maskiranja je bila stalno mijenje imena. U početku se zvao "Međunarodni električni kartel " a zatim je stalno mijenjao naziv. Važno je primijetiti da ta institucija i danas postoji.
Planirana zastarjelost, pojavila se istovremeno sa masovnom proizvodnjom i potrošačkim društvom. Težnja da se proizvedu manje trajni proizvodi, započela je sa industrijskom revolucijom, kada su nove mašine, puno snizile cijenu proizvoda, što je samo po sebi dobro za potrošače. No, potrošači nijesu imali potrebu za tolikom proizvodnjom, ona je bila ogromna. Godine 1928., utjecajni reklamni časopis upozorava: "Proizvod kome je vijek trajanja neograničen je tragedija za posao! ". Sa masovnom proizvodnjom, mnogi proizvodi su postali dostupni. Cijene su se snizile, mnogi su počeli kupovati stvari koje im nijesu bile potrebne. Privreda je procvjetala!
Godine 1929. SAD su ušle u ekonomsku recesiju. Nezaposlenost je dostigla zastrašujuće razmjere. Četvrtina radno sposobnih Amerikanaca bila je 1933. bez posla. U Njujorku, pojavio se radikalni predlog za oživljavanje privrede. Bernard London, veliki trgovac nekretnina, predložio je da se depresija zaustavi, putem uvođenja obaveznog planiranog zastarijevanja. Tada se taj koncept, prvi put, pojavio u pisanom obliku. Bernard London je predložio da se za svaki proizvod odredi vijek trajanja, posle čijeg isteka, biće zabranjeno koristiti proizvod. Vlasnici će biti obavezni da ih vrate, da bi kasnije bili uništeni. Bernard London je vjerovao da će obvezna planirana zastarjelost proizvoda dati zamah privredi i potrošačkom tržištu, i obezbijediti svima zaposlenost.
Ideja Bernarda Londona nije tada prihvaćena, tako da i zakon o obaveznom planiiranom zastarijevanju nije prihvaćen. Dvadeset godina kasnije, 50-ih godina, ta ideja se pojavila ponovo, međutim, s ključnom razlikom: Ne treba koristi metod prinude, nego metod ubjeđivanja. Planirana zastarjelost - bazira se na želji potrošača da poseduje nešto malo noviji proizvod, malo prije nego što je to neophodno.
Za razliku od ranijeg evropskog pristupa, po kome treba proizvesti kvalitetan proizvod, da traje zauvijek, slično kao dobro odijelo u kojem se čovjek i ženi i sahranjuje. Američki pristup, teži da izazove kod potrošača, nezadovoljstvo s proizvodom, koji mu se do nedavno puno sviđao. Ubijediti ga da odbaci taj proizvod i kupi najnoviji, dizajniran po poslednjoj modi. Danas, planirano zastarijevanja se obavezno izučava u školama dizajna i inženjeringa.
Počevši od 50-ih godina planirana zastarjelost je postala osnova brzog ekonomskog rasta, Zapadnih zemalja. Od tog trenutka, rast je postao sveti cilj. U zapadnom društvu dominira ekonomija rasta, usmjerena na rast ne zbog zadovoljenja potreba, nego rast - zbog rasta, na beskonačni rast, koji dovodi do neograničenog rasta proizvodnje. A da bi se opravdao rast proizvodnje, potrošnja treba da raste neograničeno.
Serž Latuš, ugledni kritičar ekonomije rasta, detaljno je opisao njezine mehanizme. Za taj sistem potrebna je vještačka potražnja, koja se stvara na tri načina: reklamom, planiranim zastarijevanjem i kreditom.
Šta osjećaju inženjeri koji namjerno skraćuju trajnost proizvoda? Ova dilema se razmatra u engleskom filmu iz 1951., gdje je mladi hemičar pronašao vlakno koje je neuništivo. On smatra da je pronašao veliko otkriće. Nevjerovatno, ali njegovo otkriće nije obradovalo baš sve. Ubrzo ga progone ne samo vlasnici fabrika, nego i radnici, koji se boje da će ostati bez svojih radnih mjesta.
Zanimljivo je, da se sličan događaj stvarno dogodio u tekstilnoj industriji. Godine 1940., hemijski gigant Dupont predstavio je revolucionarnu sintetičku tkaninu: Najlon! Žene, su se istinski obradovale trajnim čarapama. Ali, Dupont je dao nova uputstva tehnolozima, da se vrate u projektni biro i da naprave slabije vlakno, tako da čarape ne traju toliko dugo. Talentovani hemičari koje su znali stvoriti trajne čarape, sada slijedeći duh vremena pravili su ih manje trajne. Neuništivo vlakno je nestalo iz fabrike, baš kao i u filmu.
Malo potrošača zna da sa druge strane gvozdene zavjese, u zemljama Istočnog bloka- bila je dobra ekonomija i bez planiranog zastarijevanja. Komunistička ekonomija - nije zasnovana na slobodnom tržištu, nego na državnom planiranju. Bila je neefikasna i bolovala je od hroničnog nedostatka resursa. U takvom sistemu, planirano zastarijevanje nije imalo nikakvog smisla. U bivšoj Istočnoj Nemačkoj,u državi sa najefikasnijom komunističkom privredom, zvanični standard za trajnost frižidera i mašina za pranje, bio je 25 godina.
Godine 1981., u Istočnoj Nemačkoj su proizveli posebno trajnu sijalicu. Počeli su je nuditi stanim kupcima na zapadu. Kada su proizvođači el. sijalica iz DDR-a izložili svoj proizvod na sajmu u Hanoveru, 1981.god, kolege sa Zapada su im rekli: "Ostaćete bez posla. " A inženjeri iz DDR su odgovorili: "Ne - naprotiv, dobili smo na uštedi energije i volframa. Sada je naš posao zagarantovan. ".
Zapadni kupci su odbacili tu sijalicu. Godine 1989., Berlinski zid je pao. Fabrika je zatvorena i proizvodnja dugotrajnih sijalica, obustavljena. Sada, se mogu naći samo na izložbama i muzejima. Dvadeset godina posle pada Berlinskog zida, kultura nepotrebne potrošnje zahvatila je i Istočnu Njemačku.
Godine 1925. formirana je organizacija pod nazivom "Komitet 1.000 sati ", čiji je cilj bio da smanji vrijeme trajanja el. sijalica do 1.000 sati. Posle 80 godina Helmut Hegel, istoričar iz Berlina, otkrio je dokaze djelatnosti komiteta. U dokumentu kartela se kaže: Zabranjuje se garantovati, reklamirati i nuditi sijalice čiji rok trajanja prelazi 1.000 sati.
Službeno, Phoebus nikada nije postojao, pošto je konstantno skrivao svoju djelatnost. Njegova strategija maskiranja je bila stalno mijenje imena. U početku se zvao "Međunarodni električni kartel " a zatim je stalno mijenjao naziv. Važno je primijetiti da ta institucija i danas postoji.
Planirana zastarjelost, pojavila se istovremeno sa masovnom proizvodnjom i potrošačkim društvom. Težnja da se proizvedu manje trajni proizvodi, započela je sa industrijskom revolucijom, kada su nove mašine, puno snizile cijenu proizvoda, što je samo po sebi dobro za potrošače. No, potrošači nijesu imali potrebu za tolikom proizvodnjom, ona je bila ogromna. Godine 1928., utjecajni reklamni časopis upozorava: "Proizvod kome je vijek trajanja neograničen je tragedija za posao! ". Sa masovnom proizvodnjom, mnogi proizvodi su postali dostupni. Cijene su se snizile, mnogi su počeli kupovati stvari koje im nijesu bile potrebne. Privreda je procvjetala!
Godine 1929. SAD su ušle u ekonomsku recesiju. Nezaposlenost je dostigla zastrašujuće razmjere. Četvrtina radno sposobnih Amerikanaca bila je 1933. bez posla. U Njujorku, pojavio se radikalni predlog za oživljavanje privrede. Bernard London, veliki trgovac nekretnina, predložio je da se depresija zaustavi, putem uvođenja obaveznog planiranog zastarijevanja. Tada se taj koncept, prvi put, pojavio u pisanom obliku. Bernard London je predložio da se za svaki proizvod odredi vijek trajanja, posle čijeg isteka, biće zabranjeno koristiti proizvod. Vlasnici će biti obavezni da ih vrate, da bi kasnije bili uništeni. Bernard London je vjerovao da će obvezna planirana zastarjelost proizvoda dati zamah privredi i potrošačkom tržištu, i obezbijediti svima zaposlenost.
Ideja Bernarda Londona nije tada prihvaćena, tako da i zakon o obaveznom planiiranom zastarijevanju nije prihvaćen. Dvadeset godina kasnije, 50-ih godina, ta ideja se pojavila ponovo, međutim, s ključnom razlikom: Ne treba koristi metod prinude, nego metod ubjeđivanja. Planirana zastarjelost - bazira se na želji potrošača da poseduje nešto malo noviji proizvod, malo prije nego što je to neophodno.
Za razliku od ranijeg evropskog pristupa, po kome treba proizvesti kvalitetan proizvod, da traje zauvijek, slično kao dobro odijelo u kojem se čovjek i ženi i sahranjuje. Američki pristup, teži da izazove kod potrošača, nezadovoljstvo s proizvodom, koji mu se do nedavno puno sviđao. Ubijediti ga da odbaci taj proizvod i kupi najnoviji, dizajniran po poslednjoj modi. Danas, planirano zastarijevanja se obavezno izučava u školama dizajna i inženjeringa.
Počevši od 50-ih godina planirana zastarjelost je postala osnova brzog ekonomskog rasta, Zapadnih zemalja. Od tog trenutka, rast je postao sveti cilj. U zapadnom društvu dominira ekonomija rasta, usmjerena na rast ne zbog zadovoljenja potreba, nego rast - zbog rasta, na beskonačni rast, koji dovodi do neograničenog rasta proizvodnje. A da bi se opravdao rast proizvodnje, potrošnja treba da raste neograničeno.
Serž Latuš, ugledni kritičar ekonomije rasta, detaljno je opisao njezine mehanizme. Za taj sistem potrebna je vještačka potražnja, koja se stvara na tri načina: reklamom, planiranim zastarijevanjem i kreditom.
Šta osjećaju inženjeri koji namjerno skraćuju trajnost proizvoda? Ova dilema se razmatra u engleskom filmu iz 1951., gdje je mladi hemičar pronašao vlakno koje je neuništivo. On smatra da je pronašao veliko otkriće. Nevjerovatno, ali njegovo otkriće nije obradovalo baš sve. Ubrzo ga progone ne samo vlasnici fabrika, nego i radnici, koji se boje da će ostati bez svojih radnih mjesta.
Zanimljivo je, da se sličan događaj stvarno dogodio u tekstilnoj industriji. Godine 1940., hemijski gigant Dupont predstavio je revolucionarnu sintetičku tkaninu: Najlon! Žene, su se istinski obradovale trajnim čarapama. Ali, Dupont je dao nova uputstva tehnolozima, da se vrate u projektni biro i da naprave slabije vlakno, tako da čarape ne traju toliko dugo. Talentovani hemičari koje su znali stvoriti trajne čarape, sada slijedeći duh vremena pravili su ih manje trajne. Neuništivo vlakno je nestalo iz fabrike, baš kao i u filmu.
Malo potrošača zna da sa druge strane gvozdene zavjese, u zemljama Istočnog bloka- bila je dobra ekonomija i bez planiranog zastarijevanja. Komunistička ekonomija - nije zasnovana na slobodnom tržištu, nego na državnom planiranju. Bila je neefikasna i bolovala je od hroničnog nedostatka resursa. U takvom sistemu, planirano zastarijevanje nije imalo nikakvog smisla. U bivšoj Istočnoj Nemačkoj,u državi sa najefikasnijom komunističkom privredom, zvanični standard za trajnost frižidera i mašina za pranje, bio je 25 godina.
Godine 1981., u Istočnoj Nemačkoj su proizveli posebno trajnu sijalicu. Počeli su je nuditi stanim kupcima na zapadu. Kada su proizvođači el. sijalica iz DDR-a izložili svoj proizvod na sajmu u Hanoveru, 1981.god, kolege sa Zapada su im rekli: "Ostaćete bez posla. " A inženjeri iz DDR su odgovorili: "Ne - naprotiv, dobili smo na uštedi energije i volframa. Sada je naš posao zagarantovan. ".
Zapadni kupci su odbacili tu sijalicu. Godine 1989., Berlinski zid je pao. Fabrika je zatvorena i proizvodnja dugotrajnih sijalica, obustavljena. Sada, se mogu naći samo na izložbama i muzejima. Dvadeset godina posle pada Berlinskog zida, kultura nepotrebne potrošnje zahvatila je i Istočnu Njemačku.
Planirana zastarjelost, proizvodi ogroman konstantan otpad, koji se isporučuje u zemlje trećeg svijeta, kao što je Gana. Već 9 godina u Ganu dolaze brodovi sa kontejnerima elektronskog otopada. Izvoz elektronskog otpada je zabranjen međunarodnim zakonom. Ali, spoljnotrgovinska preduzeća koriste jednostavan trik: oni proglase otpad kao robu iz druge ruke.
Doći će vrijeme, kada ćemo shvatiti da naša planeta nije u stanju da obezbijedi neograničen, ekonomski rast. Njezini prirodni resursi i izvori energije su ograničeni. Potomstvo nam neće oprostiti osudiće rasipnički način život, koji se sada dešava u razvijenim zemaljama. Ljudi iz cijelog svijeta, počeli su da se mobilišu protiv planirane zastarjelosti.
Novi koncept pod nazivom "od kolijevke do kolijevke" tvrdi da ako fabrike budu radile u harmoniji sa prirodom planirana zastarjelost će sama postati zastarjela. Priroda je najveći proizvođač, ali opala latica, lišće i i sve ostalo što je postalo nepotrebno - to nije otpad, to je hrana za druge organizmime. To je kružni zatvoreni ciklus. Priroda ne proizvodi otpad, nego hranljive materije. Ako je proizvod sa malim rokom trajanja napravljen od štetnih supstanci, to usložnjava problem otpada. Ali, ako je napravljen od hranljivih materija, on će biti koristan, čak i kad odsluži svoj rok.
Serž Latuš: Može se reći da će društvo antirasta, biti otelotvorenje Gandijevih riječi: "Svijet je dovoljno velik da zadovolji potrebe svih Ijudi, ali je suviše mali da zadovolji čovječiju pohlepu "
(Fragmenti teksta iz filma: "Zavjera "sijalica"- Tajna istorija planiranog zastarijevanja" Režija: Cosima Dannoritzer)
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
