Bili nekada na svijetu obični muž i žena. Ženu su zvali Jelena, a muža Ivan.
Vraćajući se sa posla muž je u fotelju ispred televizora sjedao, novine čitao. Njegova žena, Jelena večeru spremala. Davala večeru mužu i zvocala po kući, da on ništa pametno ne radi, malo novca zarađuje...
|
|
Ivana je ljutilo gunđanje ženino. Ali nije joj odgovarao grubošću, samo je u sebi mislio: "Neuredna aljkavuša, a još mi prigovara. Kada sam se ženio, bila je sasvim drugačija - lijepa, umiljata. "
Jednom, kada je gunđava žena zahtijevala da Ivan smeće izbaci, on se nevoljno odvoji od televizora, i prošeta po dvorištu. |
Vraćajući se, zaustavi se na vrata kuće i mislima se obrati Bogu:
- Bože moj, Bože! Život mi je besmislen postao. Zar ću cio svoj vijek protaćiti sa takvom ženom, mrzovoljnom i ružnom? Ovo nije život, već najobičnije mučenje. Iznenada Ivan začu tihi glas Božji:
- Nevolji tvojoj, sine moj, ja bih mogao da pomognem: prelijepu boginju za žeu da ti dam, ali ako komšije vide iznenadne promjene u tvojoj sudbini, iznenadiće se. Hajde da uradimo ovako: tvoju ženu ću postepeno mijenjati, usadiću u nju duh boginje, i spoljašnjost poboljšavati. Ali samo zapamti, ako želiš da živiš sa boginjom, i tvoj život dostojan boginje mora da postane.
- Hvala Ti, Bože. Svaki muškarac radi boginje može svoj život da promijeni. Samo mi reci: kad ćeš početi izmjene sa mojojm ženom da činiš?
- Malo ću je promeniti upravo sad. I svaki minuta ću je mijenjati na bolje.
Uđe u svoju kuću Ivan, sjede u fotelju, uze novine i televizor ponovo uključi. Samo mu se ne čita, niti gleda film. Ne može da izdrži da ne pogleda - da li se bar malo mijenja njegova žena?
Ustade, otvori vrata kuhinje, nasloni se ramenom na dovratik i poče pažljivo da zagleda svoju ženu. Stajala je okrenuta mu leđima, prala je posuđe koje je ostalo posle večere.
Jelena iznenada osjetio pogled i okrenu se prema vratima. Pogledi im se sretoše. Ivan je gledao u svoju ženu i pomislio: "Ne, nikakve promjene na mojoj ženi se ne događaju."
Jelena, vidjevši neobičnu pažnju muževlju i ništa ne shvartajući, odjednom popravi kosu, rumenilo joj buknu na obrazima kada ga upita:
- Što me, Ivane, posmatraš tako pažljivo?
Muž nije smislio šta da kaže, da se ne bi osramotio, iznenada je rekao:
- Da ti sudove, možda pomognem da opereš? Mislio sam nekako ...
- Sudove? Da meni pomogneš? - tiho upita začuđena žena, skidajući isprljanu kecelju - već sam sve oprala.
"Nevjerovatno, kako se naočigled mijenja ona - pomisli Ivan - odjednom se proljepšala". I on poče da briše suđe.
Sjutradan posle posla sa nestrpljenjem je žurio kući Ivan. Oh, jedva je čekao da pogleda kako se postepeno u boginju preobražava njegova gunđava žena. "A šta ako je već boginje mnogo u njoj? A ja sam stari ni malo se nijesam promijenio. Za svaki slučaj, kupiću nekoliko cvjetova, da se ne osramotim pred boginjom. "
Otvoriše se kućna vrata, i izgubi glavu omađijani Ivan. Pred njim je stajala Jelena u haljini za izlazak, onoj istoj koju joj je kupio prije godinu dana. Frizura uredna i traka u kosi. Zbunjen, on nespretno pruži cvijeće, ne skidajući pogled sa Jelene. Ona uze cvijeće, i uzdahnu, spustajući pogled, zarumeni se.
"Ah, kako su prelijepe boginjinine trepavice! Kako je blaga njena narav! Kako je neobična njena unutrašnja ljepota i spoljašnjost! ".
Uzdahnu sad Ivan, ugledavši sto svečano postavljen divnim priborom iz servisa, dvije svijeće su gorele na stolu, dvije čaše kristalne. A hrana je mirisima božanskim privlačila.
Kada je sjeo za sto, preko puta njega žena Jelena, takođe, sjede, ali iznenada skoči, govoreći:
- Oprosti televizor sam zaboravila da uključim, a evo i novine sam ti kupila.
- Ne treba mi televizor, a ni novine mi se ne čitaju, stalno je jedno te isto u njima – odgovori Ivan iskreno – bolje mi ispričaj kako bi subotnji, sutrašnji dan željela da provedeš?
Zapanjena, Jelena uzvrati pitanjem:
- A ti?
- Dvije karte za pozorište sam nam kupio, za svaki slučaj. A tokom dana, možda, ako se složiš, mogli bismo da prošetamo po radnjama? Ako nam u pozorište da odemo bude odgovaralo, moramo do radnje otići i haljinu, za pozorište odgovarajuću, kupiti.
- Bože moj, Bože! Život mi je besmislen postao. Zar ću cio svoj vijek protaćiti sa takvom ženom, mrzovoljnom i ružnom? Ovo nije život, već najobičnije mučenje. Iznenada Ivan začu tihi glas Božji:
- Nevolji tvojoj, sine moj, ja bih mogao da pomognem: prelijepu boginju za žeu da ti dam, ali ako komšije vide iznenadne promjene u tvojoj sudbini, iznenadiće se. Hajde da uradimo ovako: tvoju ženu ću postepeno mijenjati, usadiću u nju duh boginje, i spoljašnjost poboljšavati. Ali samo zapamti, ako želiš da živiš sa boginjom, i tvoj život dostojan boginje mora da postane.
- Hvala Ti, Bože. Svaki muškarac radi boginje može svoj život da promijeni. Samo mi reci: kad ćeš početi izmjene sa mojojm ženom da činiš?
- Malo ću je promeniti upravo sad. I svaki minuta ću je mijenjati na bolje.
Uđe u svoju kuću Ivan, sjede u fotelju, uze novine i televizor ponovo uključi. Samo mu se ne čita, niti gleda film. Ne može da izdrži da ne pogleda - da li se bar malo mijenja njegova žena?
Ustade, otvori vrata kuhinje, nasloni se ramenom na dovratik i poče pažljivo da zagleda svoju ženu. Stajala je okrenuta mu leđima, prala je posuđe koje je ostalo posle večere.
Jelena iznenada osjetio pogled i okrenu se prema vratima. Pogledi im se sretoše. Ivan je gledao u svoju ženu i pomislio: "Ne, nikakve promjene na mojoj ženi se ne događaju."
Jelena, vidjevši neobičnu pažnju muževlju i ništa ne shvartajući, odjednom popravi kosu, rumenilo joj buknu na obrazima kada ga upita:
- Što me, Ivane, posmatraš tako pažljivo?
Muž nije smislio šta da kaže, da se ne bi osramotio, iznenada je rekao:
- Da ti sudove, možda pomognem da opereš? Mislio sam nekako ...
- Sudove? Da meni pomogneš? - tiho upita začuđena žena, skidajući isprljanu kecelju - već sam sve oprala.
"Nevjerovatno, kako se naočigled mijenja ona - pomisli Ivan - odjednom se proljepšala". I on poče da briše suđe.
Sjutradan posle posla sa nestrpljenjem je žurio kući Ivan. Oh, jedva je čekao da pogleda kako se postepeno u boginju preobražava njegova gunđava žena. "A šta ako je već boginje mnogo u njoj? A ja sam stari ni malo se nijesam promijenio. Za svaki slučaj, kupiću nekoliko cvjetova, da se ne osramotim pred boginjom. "
Otvoriše se kućna vrata, i izgubi glavu omađijani Ivan. Pred njim je stajala Jelena u haljini za izlazak, onoj istoj koju joj je kupio prije godinu dana. Frizura uredna i traka u kosi. Zbunjen, on nespretno pruži cvijeće, ne skidajući pogled sa Jelene. Ona uze cvijeće, i uzdahnu, spustajući pogled, zarumeni se.
"Ah, kako su prelijepe boginjinine trepavice! Kako je blaga njena narav! Kako je neobična njena unutrašnja ljepota i spoljašnjost! ".
Uzdahnu sad Ivan, ugledavši sto svečano postavljen divnim priborom iz servisa, dvije svijeće su gorele na stolu, dvije čaše kristalne. A hrana je mirisima božanskim privlačila.
Kada je sjeo za sto, preko puta njega žena Jelena, takođe, sjede, ali iznenada skoči, govoreći:
- Oprosti televizor sam zaboravila da uključim, a evo i novine sam ti kupila.
- Ne treba mi televizor, a ni novine mi se ne čitaju, stalno je jedno te isto u njima – odgovori Ivan iskreno – bolje mi ispričaj kako bi subotnji, sutrašnji dan željela da provedeš?
Zapanjena, Jelena uzvrati pitanjem:
- A ti?
- Dvije karte za pozorište sam nam kupio, za svaki slučaj. A tokom dana, možda, ako se složiš, mogli bismo da prošetamo po radnjama? Ako nam u pozorište da odemo bude odgovaralo, moramo do radnje otići i haljinu, za pozorište odgovarajuću, kupiti.
Umalo da se ne izlanu Ivan: "haljinu dostojnu boginje", zbuni se baci pogled na nju i ponovo uzdahnu. Pred njim je za stolom sjedjela boginja. Lice joj je obasjavala sreća, a oči blistale. Osmjeh joj je pritajeni pomalo upitan bio.
"O Bože, kako su prekrasne, ipak, boginje! A ako se sa svakim danom ona proljepšava, da li ću moći da budem dostojan boginje? - mislio je Ivan, i iznenada ga, kao munja, prostrijeli misao: - Moram uspjeti! Uspjeti, dok je boginja pored mene. Treba je pitati i zamoliti da dijete sa mnom rodi. Dijete će biti moje i najdivnije boginje. "
- O čemu razmišljaš, Ivane, da li to uzbuđenje vidim na tvom licu? - upita Jelena muža.
A on je sjedio uzbuđen, ne znajući kako da kaže o potajnom. Zar je malo – moliti dijete od boginje?! Takav dar mu Bog nije obećao. Nije znao kako da o svojoj želji kaže, ustade, stolnjak čupkajući, zatim izusti crveneći:
- Ne znam... mogu li... reći... želio sam... davno... Da, želim dijete sa tobom, lijepa boginjo.
Ona Jelena Ivanu mužu, priđe. Iz očiju ispunjenih Ljubavlju, suza sreće niz obraz rumeni skliznu. Na rame je Ivanu ruku položila, dahom vrelim spalila.
"Ah, noć je bila! A to jutro! Taj dan! O, kako je predivan život sa boginjom!" – mislio je Ivan, drugog unuka za šetnju oblačeći.
Vladimir Megre
Prevod priče: cluber.com.ua
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
"O Bože, kako su prekrasne, ipak, boginje! A ako se sa svakim danom ona proljepšava, da li ću moći da budem dostojan boginje? - mislio je Ivan, i iznenada ga, kao munja, prostrijeli misao: - Moram uspjeti! Uspjeti, dok je boginja pored mene. Treba je pitati i zamoliti da dijete sa mnom rodi. Dijete će biti moje i najdivnije boginje. "
- O čemu razmišljaš, Ivane, da li to uzbuđenje vidim na tvom licu? - upita Jelena muža.
A on je sjedio uzbuđen, ne znajući kako da kaže o potajnom. Zar je malo – moliti dijete od boginje?! Takav dar mu Bog nije obećao. Nije znao kako da o svojoj želji kaže, ustade, stolnjak čupkajući, zatim izusti crveneći:
- Ne znam... mogu li... reći... želio sam... davno... Da, želim dijete sa tobom, lijepa boginjo.
Ona Jelena Ivanu mužu, priđe. Iz očiju ispunjenih Ljubavlju, suza sreće niz obraz rumeni skliznu. Na rame je Ivanu ruku položila, dahom vrelim spalila.
"Ah, noć je bila! A to jutro! Taj dan! O, kako je predivan život sa boginjom!" – mislio je Ivan, drugog unuka za šetnju oblačeći.
Vladimir Megre
Prevod priče: cluber.com.ua
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
