U "Ženama koje previše vole", Norvud postavlja veoma zanimljivo pitanje. I zato se u panorami kinematografije i književnosti svih vremena izdvajaju dramatične sentimentalne priče u kojima se protagonisti neminovno nađu u ljubavnoj patnji. Narativ je prožet slomljenim ljubavima, tragedijama i patnjama, toliko da je doprineo, u zdravom razumu, da se učvrsti lažni mit za koji bi ljubav na neki način podrazumevala patnju...
A alternacije između romantičnih idila i sentimentalnih brodoloma su i one koje doživljavaju „žene koje previše vole” čije nam priče Norvud priča. Priče u kojima će se mnogi prepoznati, po nečemu. Naprotiv, zdrava ljubav, ona zasnovana na međusobnoj razmeni i povjerenju, deluje previše banalno i dosadno da bi se ispričala. I ove iste žene, koje su ispričane kroz reči autorke, svedoče o njihovoj teškoći da osećaju privlačnost prema nekome ko im uzvraća iskrenošću. Ipak, ljubav se ne mjeri stepenom patnje koju je neko spreman da toleriše. Suprotno tome, ostanak u toksičnoj vezi samo zato što možete da se nosite s tim je pokazatelj koliko je ta veza nefunkcionalna.
"Da već imamo čoveka koji je sve što želimo, šta bi on imao potrebu za nama? I sva ta sposobnost (i prinuda) da se pomogne bila bi beskorisna. Najvažniji dio našeg identiteta bio bi izgubljen. Dakle, tražimo čoveka koji nije ono što želimo, a sanjamo da će to postati zahvaljujući nama."
"Želimo da budemo ti koji će razbiti čini, da oslobodimo ovog čoveka onoga za šta verujemo da ga zatvara. Njegov nedostatak naklonosti, njegov bes ili depresiju ili okrutnost ili ravnodušnost ili nasilje ili nepoštenje ili zavisnost od droga uzimamo kao jasan dokaz da nikada nije bio dovoljno voljen."
(Robin Norvud)
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/73181/donne-che-amano-troppo-un-libro-che-ogni-donna-dovrebbe-leggere.html
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com