Ako vam je teško, ovo pismo je za vas . Možda vam je danas loše, jedan od onih mračnih dana i osjećate potrebu za nekim pored vas, nekim ko vas razumije, ko zna kroz šta prolazite ...
U životu postoje trenuci kada želite da zaplačete, ali rijeka suza zaglavi vam se kao knedla u grlu, ima trenutaka kada se izunutra osjećate toliko loše da želite da vrištite, ali čini se da nema nikoga da vas sasluša, ima trenutaka u kojem bi vam trebao samo zagrljaj, ruka u kosi da podrži vaše misli, šapat "sve će biti u redu", ali nema nikoga osim mene koji vam pišem sada ovo pismo.
Pišem vam da bih vam rekao da niste sami i da je istina: život nije šetnja.
Tačno je: ponekad je život težak
Često se čini da smo na toboganu: ima uspona, padova, ponekad više ne znate kuda idete i željeli biste sve zaustaviti, sići sa vrteške jer ste bolesni i više se ne zabavljate, ali to je život i ne možete još sići, još nije vaše vrijeme.
Zašto boli? Možda zato što ste u nekom trenutku zaboravili zašto ste se našli na toj vrtešci, možda ste zaboravili da su vam prije nego što ste se uspeli u očima sijale zvijezde: izgledalo je tako smješno, tada niste mogli da znate da će vas boljeti stomak, da ćete se plašiti, da ćete se ojsećati sami pred svim ovim, da ćete željeti da vrištite od bola na ovom svijetu.
Ali niste sami: pogledajte oko sebe. Mnogi smo s vama na toj vrtešci, mnogi smo sa neočešljanom kosom. Ako pažljivo pogledate, moći ćete i na licima da vidite tragove suza koje su se osušile na obrazima, ali zašto se sada smeju? Zašto im se čini da se zabavljaju i u najgorim vremenima?
Možda zato što su shvatili da nema potrebe da potiskuju taj vrisak koji je želio da izađe, dozvolili su da izađe ono što su držali unutra, pustili su, oslobodili.
Pišem vam da bih vam rekao da niste sami i da je istina: život nije šetnja.
Tačno je: ponekad je život težak
Često se čini da smo na toboganu: ima uspona, padova, ponekad više ne znate kuda idete i željeli biste sve zaustaviti, sići sa vrteške jer ste bolesni i više se ne zabavljate, ali to je život i ne možete još sići, još nije vaše vrijeme.
Zašto boli? Možda zato što ste u nekom trenutku zaboravili zašto ste se našli na toj vrtešci, možda ste zaboravili da su vam prije nego što ste se uspeli u očima sijale zvijezde: izgledalo je tako smješno, tada niste mogli da znate da će vas boljeti stomak, da ćete se plašiti, da ćete se ojsećati sami pred svim ovim, da ćete željeti da vrištite od bola na ovom svijetu.
Ali niste sami: pogledajte oko sebe. Mnogi smo s vama na toj vrtešci, mnogi smo sa neočešljanom kosom. Ako pažljivo pogledate, moći ćete i na licima da vidite tragove suza koje su se osušile na obrazima, ali zašto se sada smeju? Zašto im se čini da se zabavljaju i u najgorim vremenima?
Možda zato što su shvatili da nema potrebe da potiskuju taj vrisak koji je želio da izađe, dozvolili su da izađe ono što su držali unutra, pustili su, oslobodili.
Oslobađanje bola je dio igre
I znate šta? Kad su vrištali, njima bliski ljudi su prisiljavali te glasove na tišinu, skupljali su hrabrost, a kada je ringišpil jurnuo dolje svi su se osjećali loše, svi glasovi su se ujedinili u jedan oslobađajući vrisak.
U tom trenutku osjećali su se ujedinjeno, čak iako su bili savršeni stranci i magija se dogodila: zabava je delimično zavisila od deljenja tog snažnog trenutka sa drugima, od razumijevanja da čak i ako svi imaju drugačiji razlog da budu tamo, na toj vrtešci, bilo je nešto što ih je ujedinilo: oslobađajući se shvatili su da u stvarnosti niko nije sam, da svako može doći do drugog.
Oslobađajući se bola, dali su priliku i drugima da to učine.
Pa da vam kažem nešto, čak i ako se možda nikada ne sretnemo, čak iako će ovi redovi biti jedini trag koji ću ostaviti u vašem životu poput riječi napisanih u pjesku koje odlaze sa prvim talasom, dozvolite mi da vam kažem ovo: NISTE SAMI.
Da vam kažem još nešto. Pošto smo svi na ovoj ludoj vrtešci, pošto smo svi ovdje neuredne kose i obraza prošaranih suzama, tugom i radošću, zašto ne bismo iskoristili priliku da se malo zabavimo?
Moći ćemo da iznesemo svoje emocije: vrištimo, plačemo, smijemo se. Osjećamo se živima. Možda ćemo uspjeti da se pokrenemo, oslobodimo se svog tereta, nezadovoljstva, tuge, svega što nam guši srce, da bismo zatim ponovo ustali. To možemo zajedno, jer smo svi na toj vrtešci: ti, ja i mnogi drugi ljudi.
I znate šta? Kad su vrištali, njima bliski ljudi su prisiljavali te glasove na tišinu, skupljali su hrabrost, a kada je ringišpil jurnuo dolje svi su se osjećali loše, svi glasovi su se ujedinili u jedan oslobađajući vrisak.
U tom trenutku osjećali su se ujedinjeno, čak iako su bili savršeni stranci i magija se dogodila: zabava je delimično zavisila od deljenja tog snažnog trenutka sa drugima, od razumijevanja da čak i ako svi imaju drugačiji razlog da budu tamo, na toj vrtešci, bilo je nešto što ih je ujedinilo: oslobađajući se shvatili su da u stvarnosti niko nije sam, da svako može doći do drugog.
Oslobađajući se bola, dali su priliku i drugima da to učine.
Pa da vam kažem nešto, čak i ako se možda nikada ne sretnemo, čak iako će ovi redovi biti jedini trag koji ću ostaviti u vašem životu poput riječi napisanih u pjesku koje odlaze sa prvim talasom, dozvolite mi da vam kažem ovo: NISTE SAMI.
Da vam kažem još nešto. Pošto smo svi na ovoj ludoj vrtešci, pošto smo svi ovdje neuredne kose i obraza prošaranih suzama, tugom i radošću, zašto ne bismo iskoristili priliku da se malo zabavimo?
Moći ćemo da iznesemo svoje emocije: vrištimo, plačemo, smijemo se. Osjećamo se živima. Možda ćemo uspjeti da se pokrenemo, oslobodimo se svog tereta, nezadovoljstva, tuge, svega što nam guši srce, da bismo zatim ponovo ustali. To možemo zajedno, jer smo svi na toj vrtešci: ti, ja i mnogi drugi ljudi.
U mračnim vremenima zapamtite da niste sami
Jedna od rijetkih stvari koja nas istinski ujedinjuje je kada se ringišpil odluči spustiti i svi zajedno vrištimo podižući ruke ka nebu; a onda dolazi trenutak kada slučajno sretnemo nečije crvene oči: "Da li se i ti plašiš kao ja?"a zatim: "Držimo se čvrsto za ruke i vidjećete da će nakon nekog vremena strah proći, a i vi ćete se zabaviti". Držimo se čvrsto jer gdje god da ste, nikada nećete biti sami, obećavam vam. Uvijek će biti neko ko će misliti na vas, ko će vas se sjećati.
Bićete u mislima, u pjesmi, u ovom pismu.
Sada sam ja ovdje, sjutra će biti neko drugi, ali sve dok se sjećate da taj bol koji osjećate u srcu zapravo omogućava izlazak sunca, sve dok se sjećate da je svrha vrteške da vas na kraju natjera da kažete: "Da , bilo je zabavno! ", sve dok se sjećate da smo zajedno jači, u stvarnosti nikada nećete biti sami. Niko od nas neće biti sam.
Uvijek će biti anđela, poruka na vašem putu.
Uvijek ćete na svom putu pronaći nekog anđela koji će vam ponuditi onu vrstu osmijeha koji će vam zagrejati srce poput avgustovskog sunca, biće onaj neočekivani poziv starog prijatelja kojeg godinama niste čuli i koji će vas podsjetiti na lijepe trenutke provedene zajedno ...
Uvijek će postojati ono neočekivano milovanje koje će vam život uputiti na najneočekivanije puteve: ona ohrabrujuća poruka koju je nepoznati čovjek napisao na zidovima vašeg grada, nesvjesan da će vam njegove riječi podići dušu. Sunce će se uvijek vraćati.
Jedino što morate da uradite je da vežete pojaseve, čvrsto se držite i otvorite oči: ispred vas je najveća vrteška na svijetu, najuzbudljivija i najteža .
Možda smo mogli da odaberemo lakšu vožnju, ali više smo voljeli da slijedimo mudri savjet Maie Angelou: "Život se ne mjeri brojem udisaja, već trenucima koji nas ostavljaju bez daha".
Zbog toga smo izabrali ludu vožnju: to je bio najbolji izbor da u potpunosti doživimo ovu avanturu.
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/61522/se-stai-passando-un-momento-difficile-questa-lettera-e-per-te.html
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Jedna od rijetkih stvari koja nas istinski ujedinjuje je kada se ringišpil odluči spustiti i svi zajedno vrištimo podižući ruke ka nebu; a onda dolazi trenutak kada slučajno sretnemo nečije crvene oči: "Da li se i ti plašiš kao ja?"a zatim: "Držimo se čvrsto za ruke i vidjećete da će nakon nekog vremena strah proći, a i vi ćete se zabaviti". Držimo se čvrsto jer gdje god da ste, nikada nećete biti sami, obećavam vam. Uvijek će biti neko ko će misliti na vas, ko će vas se sjećati.
Bićete u mislima, u pjesmi, u ovom pismu.
Sada sam ja ovdje, sjutra će biti neko drugi, ali sve dok se sjećate da taj bol koji osjećate u srcu zapravo omogućava izlazak sunca, sve dok se sjećate da je svrha vrteške da vas na kraju natjera da kažete: "Da , bilo je zabavno! ", sve dok se sjećate da smo zajedno jači, u stvarnosti nikada nećete biti sami. Niko od nas neće biti sam.
Uvijek će biti anđela, poruka na vašem putu.
Uvijek ćete na svom putu pronaći nekog anđela koji će vam ponuditi onu vrstu osmijeha koji će vam zagrejati srce poput avgustovskog sunca, biće onaj neočekivani poziv starog prijatelja kojeg godinama niste čuli i koji će vas podsjetiti na lijepe trenutke provedene zajedno ...
Uvijek će postojati ono neočekivano milovanje koje će vam život uputiti na najneočekivanije puteve: ona ohrabrujuća poruka koju je nepoznati čovjek napisao na zidovima vašeg grada, nesvjesan da će vam njegove riječi podići dušu. Sunce će se uvijek vraćati.
Jedino što morate da uradite je da vežete pojaseve, čvrsto se držite i otvorite oči: ispred vas je najveća vrteška na svijetu, najuzbudljivija i najteža .
Možda smo mogli da odaberemo lakšu vožnju, ali više smo voljeli da slijedimo mudri savjet Maie Angelou: "Život se ne mjeri brojem udisaja, već trenucima koji nas ostavljaju bez daha".
Zbog toga smo izabrali ludu vožnju: to je bio najbolji izbor da u potpunosti doživimo ovu avanturu.
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/61522/se-stai-passando-un-momento-difficile-questa-lettera-e-per-te.html
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
