Živimo ove situacije čak i sa onim ljudima koji su nam najbliži. Nije neuobičajeno da roditelji koriste ovu frazu kada razgovaraju sa svojom djecom. Izgovaranje rečenice: "Znam kako se osjećaš" smanjuje šanse da nam dete svojim rečima ispriča šta doživljava.
Ne možemo zaboraviti da je svako od nas, svako ljudsko biće univerzum za sebe, nastanjen, povremeno, sistemima uronjenim u haos, planetama koje plutaju i malim crnim rupama koje niko od nas ne može videti golim okom.
Kada nam kažu "znam kako se osjećaš", ne znaju uvijek
Ljudi, generalno, imaju lošu naviku: uzimaju stvari zdravo za gotovo, umjesto da pitaju da li su zaista ono što misle. Razlog za to leži u činjenici da neko više voli da kaže svoje mišljenje umjesto da istražuje emocionalno stanje drugih, a to je zato što ovaj modus operandi zahteva manje kognitivnog napora i štedi vreme.
Na primjer, kada nam saradnik prizna da se posvađao sa partnerom, najverovatnije će čuti "znam kako se osjećaš". Ako ovo kažemo, možemo da pomislimo da stvaramo empatiju i vezu sa onima koji su ispred nas. Zaboravljamo da emocionalni zaplet druge osobe nikada neće ličiti na našu. Nijedna unutrašnja stvarnost nije ista kao druga.
Imamo prirodnu predispoziciju da se povezujemo, ali to ne radimo uvijek dobro
Zanimljiv aspekt pokazao je istraživanje koje su na Univerzitetu Virdžinije sproveli doktori Lane Beckes i James A. Coan. Ljudski mozak predviđa niz neuronskih obrazaca orijentisanih isključivo na vezu sa drugima. Često to radimo toliko intenzivno da možemo da osetimo istu patnju kao i osoba ispred nas.
Sada, "znanje šta druga osoba oseća" ne omogućava nam uvek da u potpunosti razumemo njegovu ličnu stvarnost. Majka može da tuguje za svojim detetom i da ne zna šta mu se dešava. Prijatelj može da pati zbog drugog, a da ne zna šta mu se dešava. Zato je važno uspostaviti ispravnu i prije svega, vezu sa poštovanjem.
Koji je najbolji način da se povežete sa nekim kome je teško?
Bilo da se radi o detetu, tinejdžeru, našem najboljem prijatelju, starijoj osobi ili strancu, moramo izbjegavati – koliko je to moguće – banalno "znam kako se osećaš". Ne treba čak ni pretpostaviti da, doživevši istu situaciju, dvoje ljudi oseća iste emocije.
Na primjer, neobičan eksperiment izveden je u studiji koju su sproveli doktori Klaus R. Šerer i Agnes Mur na Univerzitetu u Ženevi. Uzorku od 3.000 odraslih postavljeno je potpuno isto pitanje: "Kako biste se osjećali kada biste slušali kako dva prijatelja govore loše o vama?"
Pa, sa velikim iznenađenjem, identifikovano je 14 emocija. Bilo je onih koji su osećali bijes. Drugi stid i očaj. Jedni su osećali krivicu, drugi usamljenost, a treći čak ravnodušnost, tvrdeći da onaj ko nekome govori loše iza leđa nije prijatelj.
Na osnovu ovoga, hajde da vidimo koje alternative možemo da primenimo u praksi da bismo izbegli „znam šta osećaš“
Prije svega, važno je da znamo da slušamo našeg sagovornika. Nikada ne zaboravite da određene fraze i reči mogu izgraditi zidove.
Nije uvek lako izraziti ili opisati ono što osećamo. Emocije su složene, haotične i njihovo prihvatanje – kao i njihovo prenošenje rečima – zahteva vreme. Shodno tome, druga osoba je prva ta koja u tom trenutku treba da se oseća sigurno i podržano.
Ponekad reći "ovdje sam sa tobom" vrijedi više od bilo kog drugog izraza. Na kraju krajeva, to je pitanje da se ljudi osjećaju da smo tu, da se stvori klima bliskosti u kojoj se ništa ne uzima zdravo za gotovo, gde se ne može osuđivati,a niti nadjačavati drugo. Hajde da razmislimo o tome.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/so-cosa-provi-e-proprio-cosi/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com